Foto: Balans
Svake godine 8. marta ponavlja se ista slika. Cvijeće, čestitke, osmijesi i prigodne poruke o važnosti žena u društvu. Međunarodni dan žena tada postaje prilika da se barem na jedan dan govori o ekonomskim, političkim i društvenim dostignućima žena. Međutim, čim se buketi sklone sa stolova, a čestitke zaborave, stvarnost se ponovo vrati, tiha, često surova i nepravedna.
Historija 8. marta nastala je iz borbe, a ne iz romantike. Prvi Dan žena obilježen je 1909. godine u Sjedinjenim Američkim Državama deklaracijom Socijalističke partije Amerike. Ovaj datum vezuje se i za tragični požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine, kada je poginulo više od 140 radnica koje su radile u nehumanim uslovima. Njihova smrt postala je simbol borbe protiv izrabljivanja i nepravde.
Još ranije, 8. marta 1857. godine, tekstilne radnice u New Yorku izašle su na ulice protestujući protiv niskih plata i loših radnih uslova. Dva mjeseca kasnije osnovale su i sindikat. Protesti su se nastavili i narednih godina, a jedan od najvećih dogodio se 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo ulicama New Yorka tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.
Ideja da se ustanovi Međunarodni dan žena formalizirana je 1910. godine na međunarodnoj konferenciji žena u Kopenhagenu, na prijedlog njemačke socijalistice Clare Zetkin. Decenijama kasnije, 1975. godine, Ujedinjene nacije su i službeno počele obilježavati ovaj dan.
Ipak, više od jednog stoljeća nakon prvih protesta, pitanje ravnopravnosti žena i dalje je daleko od riješenog. Posebno u društvima poput Bosne i Hercegovine, gdje se o pravima žena često govori samo kada dođe 8. mart.
U realnosti, žene se i dalje suočavaju sa nasiljem, diskriminacijom i ponižavanjem. Ubijaju se žene. Premlaćuju se žene. Nad ženama se vrši mobing na radnim mjestima. Seksualno uznemiravanje se prešućuje, relativizira ili gura pod tepih. A onda se jednom godišnje pojavi cvijet koji bi, valjda, trebao da zamijeni pravdu. Takva prava ženama ne trebaju.
Osmi mart ne bi trebao biti dan simbolike, već dan podsjećanja da borba još uvijek traje. Borba za sigurnost, za dostojanstvo, za jednake šanse i za društvo u kojem žena neće morati biti hrabra samo zato što želi živjeti normalno.
Jer prava žena ne mjere se brojem poklonjenih karanfila. Mjere se sigurnošću na ulici, poštovanjem na radnom mjestu i mogućnošću da žive bez straha.
Dok god to ne postane stvarnost, 8. mart neće biti praznik nego podsjetnik koliko posla kao društvo još uvijek nismo uradili.
(Balans)