Odem prije par dana sa velikim ahbabom na kafu, u pristojan kafić u Tuzli. Cijene isto pristojne, kafa 3, sok 4 KM. Mašallah. Međutim, cijene nisu tema ove besjede nego posluga. Sjednem prvi ja, moj sapatnik u kafenisanju ostao u jednoj radnji zamijeniti staklo na telefonu. Prilazi konobarica. Ćao, reče. Kafu srednju crnu, neki sok od narandže za mene i kolegi mala kafa s mlijekom. Divan izbor, kaže. Ode do drugog stola, pa do trećeg, do četvrtog, vrati se onda do drugog nešto objašnjava starijem gospodinu i gospođi. Dođe i jaran u međuvremenu i sjede. Čekamo.. Mlada dama se ponovo vraća do jednog od stolova i sjede sa nekim društvom. Prošlo je desetak dobrih minuta prije nego je konačno otišla u šank da pravi naručena pića. Odjednom viknu od šanka, skontam obraća se meni, „Je li ti reče produženu crnu ili si nešto drugo naručio“?
Imam isto jednog dobrog druga, popijemo kafu makar mjesečno. Na jednoj takvoj mi priča. „Bio mi jedan prijatelj doktor jučer, popili kafu. Ima mu osamdeset godina. Kaže mi, sinoć sam opalio ženu, možeš mislit. Moj drug, pita svog jarana zagondžiju, pa kako bi? Ovaj mu odgovara: A, jest teško, braćo moja mila“
Prije možda dva-tri mjeseca, ne znam tačno, RVI TK, organizuju neki događaj u BKC Tuzla. Odem. Snimilo se što je trebalo prije događaja, čekamo samu sjednicu da snimimo kadrove pa da se ide dalje. Počinje sjednica himnom, jedne nam jedine Bosne i Hercegovine. Nakon himne, krenu dnevni red. Predsjednik Beli vodi. Na pola prve tačke neko mu šapnu da se zaboravilo na minutu šutnje za šehide. Zaustavi predsjednik sve i kaže, hajmo minuta šutnje i EL-Fatiha za sve naše šehide i stradale borce Armije BIH. Nakon završetka, dobacuje neko iz sale, „Ne sikiraj se predsjedniče, za dobru Fatihu nikad nije kasno“.
Komšinica mi skoro dođe pred vrata, kaže jesi li vidio gdje su moji, ne javljaju mi se na telefon, a kuća zaključana. Izađem ispred kuće s njom, kažem joj možda su ostavili ključ ispod otirača ili neke papuče. Podignu ona otirač nema ključa, ali stoji papir. Na papiru čitko napisano, „Ključ ti je znaš već gdje”. A u zagradi napisano sitnijim slovima, “u podrumku na vratima“.
Nekad sam često išao materi na kafu. Jedne prilike sjedimo, na teveu ide dnevnik. U to vrijeme je neka djevojka prijavila vlastitog oca za silovanje, nakon istrage koja je trajala mjesecima ustanovilo se da je kćerka u dogovoru s majkom lažno prijavila oca, nakon čega su obje uhapšene. Moj otac to gleda i kaže „E, pa, j*bem ti takvu djecu“.
(Autor: Kafedžija)