Prolegomena
“Ko se zadovolji prividom, lišio se spoznaje suštine” Ibn Sina (Avicena)
U ranije objavljenim radovima “Svatovac iz ugla istraživača; i još ponešto”, te u radu “Djevojački kamen” na Mramoru” zakoračili smo na Planinu Vijenac; sa šumama Svatovca i Dubrave. Planina obuhvata prostore Lukavca, Živinica i Banovića. Zbog svoje bogate historije, iz nekoliko kulturnih slojeva, nazivamo je “Planinom duhovnosti”. Njen najviši vrh Vijenac 619. m., zapravo i u svom imenu (vijenac-kruna) sadrži drevnu mističnost koja, kao eho iz daleke prošlosti, i sada odjekuje po planinskim visovima, grebenima i vrletima. Ovaj treći rad iz ovoga ciklusa počeli smo, s razlogom, onako kako i treba; dubokim mislima Ibn Sine (kojeg s pravom nazivaju i Aristotelom islamskog svijeta…
Nastavak putovanja “Planinom duhovnosti”
Sudar nadirućih osmanskih armija 1463. godine s jedne, i novoosnovane Srebreničke banovine s druge strane, u višedecenijskom aktivnom frontu, odvijao se upravo u ovim krajevima. O tim dalekim, teškim i dramatičnim vremenima, govori nekoliko poznatih šehitluka, koji se, lokacijski, naslanjaju na ovu planinu. Poznat je stari šehitluk u blizini gradine u Tulovićima (istočni dio “Planine duhovnosti”), gdje su se, u vrijeme fetha, vodile ogorčene borbe. Tu je pao znatan broj osmanskih vojnika, šehida, i za taj šehitluk ima nekoliko predaja koje u sebi sadrže duboku dramatičnost događaja; što je u krajnjem rezultiralo dubokom memorijom sačuvanom do danas. Pa se tako, u predanju, zabilježenim od strane vrijednog hroničara Osmana Kasumovića Bilježnika, između ostalog kaže: …Da je u ovim bitkama poginuo hrabri junak i zapovjednik paša Misirlija. Ukopan je na mjestu pogibije. A poslije nekog vremena, iz dalekog Egipta, doputovala je njegova majka; tražeći mezar poginulog sina. Pronašla je mezar nad kojim je podigla nišane. Danas se nad tim mezarom nalazi podignuto turbe…
Drugi šehitluk “Planine duhovnosti” je “Svatovsko greblje” u Orahovici kod Begića potoka (krajnji zapad Planine). Pisali smo o “Svatovskom greblju” i na temelju sačuvanih predaja i zahtjevnog terenskog istraživanja, bez sumnje, možemo ustvrditi da se radi o šehitluku iz razdoblja fetha. Iz predaja se također mogu saznati crtice o teškim borbama u šumama ove planine.Međutim, nastavak ovoga istraživanja iliti putovanja, vodi nas do otkrića trećeg šehitluka na ovoj planini.
Rukopis hroničara Osmana Kasumovića Bilježnika
Drevni šehitluk u Priluku
Na sjevernim obroncima šume Dubrave, naslanjajući se na Modračko jezero (nekadašnje Sprečko polje i rijeku) situirano je mjesto Priluk; koje se u pisanim defterima prvi puta spominje 1533. godine. Stariji stanovnici Priluka znali su spomenuti postojanje starog mezarja, južno od Priluka na obroncima šume Dubrave; a onda su stare predaje i kazivanja utihnula. Pronalazak zabilješke Osmana Kasumovića Bilježnika (hroničara iz obližnjeg Poljica) unijelo je dodatno svjetlo na ovo mezarje; tako da i ovo istraživanje-putovanje “Planinom duhovnosti” dobija svoj jasniji pravac i potrebni zamah. Bilježnik navodi sljedeće:
“Dana 30. 9. 1955. Č. Meho sin h. Salke, pričao da mu je poznat rahmetli M. Avdo koji je bio dobar i pobožan čovjek, kao i to poznato mu je da je Avdo pričao, da je njem, tj. prije 50 godina, došao nakon večere jedan nepoznat čovjek u zelenom odijelu, gdje su njih dvojica dugo u noć sjedili i razgovarali. Avdo je ovom putniku predložio da u njegovoj neposrednoj blizini nalazi se jedan sijed čovjek iz komšiluka, kojeg ako je po volji, da ga pozovemo na ovo sijelo, što je ovaj putnik odbio. Oni su, njih dvojica sjedili sve do prvih pijetlova, tek kad su ovi zapjevali nepoznati je putnik otišao. Avdo je ovoga nepoznatog putnika ponudio hranom ali je on to odbio.
Poslije ovoga sijela dolazio mu češće, a jedno večer nakon dužeg sjelovanja pozvao ga je da ide sa njime u jedan džemat, te da oba klanjaju zajedno, što je Avdo uz ovo i pristao, i otišli su zajedno na mjesto zvano Lipje Džaferofača, povrh sela Priluka, i tu su oba klanjali u jednom džematu.
Avdo je na ovome mjestu video dosta veliki džemat od nepoznatih ljudi, dok je video i to da su bili sa oružjem, jer je pri dolasku čuo iz daleka zveket oružja, sablji i handžara. Kao i to Avdo je pričao, da je u tome vremenu bila viknuta dova džamiji u Priluku, te je ova dova nekim slučajem odviknuta, za koju je dovu, ovom Avdo nepoznati prijatelj rekao: Nemoj ići na ovu drugu dovu, jer je ona prva dova koja je prije viknuta pribranija, pošto je ova druga viknuta od…(nečitko).
Na ovom mjestu gdje je Avdo klanjao sa džematom postoji neko staro greblje, za koje se priča, da je ovo greblje poteklo iz neke borbe, jer o istom nema nikakvih dokaza, pošto mještani Priluka o ovom greblju malo i nikako ne pričaju. Avdo je umro prije 45 godina, te se ovaj događaj i danas u selu priča”.
Sistematični Bilježnik je opisao priču o dubokom iskustvu Avde, koja je prerasla u predaju. Poznavajući istraživački i nemirni duh Bilježnika; sasvim je za pretpostaviti da je i posjetio lokaciju greblja. U toku ovoga istraživanja; slijedeći zapise sa starih listina, odlučio sam da krenem u planinu. Moj vodič i saputnik bio je Ćazim Aljić iz Priluka (star 67 godina). Vrstan poznavalac ovih šuma i planine.
Krenuli smo autom a zatim pješke. Na jednom proplanku, desno od šumskog puta, Ćazim me je odveo u šumu uz pretpostavku da bi tu moglo biti staro greblje. Uistinu, dok je milozvučni glas mujezina sa prilučke džamije u dolini učio ezan za ikindiju namaz, mi smo u toj šumi; u nanosima lišća i šipražja, ugledali stare nišane. Odmah sam identifikovao nekoliko nišana; starih/drevnih nišana, koji su, po svemu sudeći, poticali iz vremena fetha. Nekoliko nišana je bilo postavljeno u odgovarajući položaj, nekoliko njih je ležalo na zemlji ili naslonjeno na drvo.
Pregled okolnog terena nedvojbeno ukazuje da se radi o greblju. Nišan koji je ležao na zemlji privukao mi je posebnu pažnju; bez ikakve sumnje radilo se o šehitskom nišanu. Zapravo, lokacija Lipje, u blizini šume Džaferovače je, zaključujem, drevni šehitluk!.
Šehitski nišan na drevnom greblju Lipje u Priluku
Predaja zabilježena perom Bilježnika dobija svoju potvrdu. U tim trenucima analize i rada na terenu, moj saputnik Ćazim se prisjetio da mu je djed Hasan (koji je bio 1906. godište) pričao da su na ovoj lokaciji ukopana dva Dobra čovjeka. Time predaja dobija još dublju dimenziju. A da se radi o davnim borbama i ratovima govori i nastavak našega putovanja.
Poslije snimanja lokacije šehitluka, bilježenja, zapažanja i ispitivanja terena, krenuli smo dublje u planinu. Stari šehitluk se nalazi na padinama brdskog masiva po imenom Bujakovac. Šumskim stazama stigli smo na brdo Bujakovac, a zatim nas je Ćazim; stazama svog djetinjstva, odveo do kanjona Bujakovca kojim protiče istoimeni potok. U kanjonu Bujakovca pronalazim jedan kamen, koji svojim izgledom upućuje na zaključak da se radi o ostatku uzglavnog nišana. I tada, u tom trenutku, shvatam, zapravo, da toponim Bujakovac potiče od imena buljuk (četa ili odred vojske za vrijeme osmanlija); pa otuda Bujakovac. Zapravo, po svemu sudeći, u vrijeme fetha odnosno osmanskog osvajanja Bosne, osmanlije su ovdje, u “Planini duhovnosti”, naišli na žestok otpor, i u tim borbama je izginula osmanska četa vojnika, koji su ukopani na šehitluku-greblju u Lipju.
Nišani su klesani od kamena kakav se može naći ovdje, na ovim terenima. Šehitluk i sa duhovnog i sa historijskog aspekta; predstavlja neizmjerno vrijedan nalaz i lokalitet, i zahtijeva posebnu pažnju i zaštitu.
Predanje o dva Dobra čovjeka, koju mi je prenio Ćazim, a koju je on saznao od svoga djeda; pa tako od starina, govori i o sufijskoj tradiciji koja se inkorporirala u ove krajeve. Na sufijsku tradiciju upućuju bogata predanja i spomenici: turbe Ibrahima Abuke Derviševića (Suha), Stara drvena džamija u Priluku 1735. (izgrađena od strane dva šejha: jedan je bio tuzlanski kapetan, a drugi vojni efendija), izgradnja Stare drvene džamije u Poljicu 1804. od strane tuzlanskog kapetana Mahmud paše Tuzlića (hadžibabe Mustafe/Odlikovanog, paše); dokumentovano prisustvo šejhova i derviša na dovištima Srnice, Svatovac i Vijenac, svatovsko greblje u Orahovici, ličnost i djelo Mula Hajdarije itd…
Sa druge strane pak, historija kao magična nauka, sprema nam nova iznenađenja koja nas vode u nove enigme.
Nišan na greblju Lipje u Priluku
Doktrinarni aspekt dovišta
U nastavku slijedi, uvjetno kazano, “doktrinarni” pogled na fenomen dovišta. U Bilježnikovom zapisu, mogli smo pročitati bilješku o “ponovljenoj, viknutoj dovi u Priluku u džamiji”; kao i mišljenje nepoznatog musafira iz duboke noći; koji je primijetio da je ona prva dova bila “pribranija” u odnosu na ovu drugu.
Ranije sam identifikovao i pisao o Dovištu iznad Priluka u šumi Dubravi, kao i o trenutku da su te dove naprasno prekinute. U jednom drugom historijskom trenutku, Bilježnik je 23. novembra 1957. godine, pisao o dovama koje su najavljene, isključivo, “…i to samo ponedjeljkom…” u sljedećim mjestima:
„…Tirinovac, odakle se vikala prva dova koja je bila prvoga ponedjeljka po Đurđevu danu, a onda se vikalo dalje i to samo ponedjeljkom ovim redom:
1. Tirinovac
2. Modrac, begova ćuprija
3. Okruglo brdo
4. Šerići
5. Priluk-džamija
6. Rudenik-džamija
7. Svatovac“.
Dova na dovištu Srnice; o kojoj sam pisao, a o kojoj je kraći rad objavio i Hifzija Suljkić, održavala se utorkom. Ta tradicija molitvišta na otvorenom i njihovo održavanje utorkom, spada u predislamsku tradiciju. Prihvatanjem islama dove se nastavljaju u duhu islamskih propisa na istim lokalitetima. Na Planini Vijenac (sa šumama Svatovca i Dubrave), čini se, da su dove utorkovače bile najzastupljenije. Međutim, izgleda da se dogodio neki događaj koji je doveo do nekog „otklona“ od „narodnih“ dova utorkom, te Bilježnik u svom rukopisu naglašava da su dove „viknute“ i to samo ponedjeljkom. A radi se zapravo o jedinstvenom geografskom i duhovnom prostoru. Razumijevajući duboku filozofiju historije, nameće se mišljenje da je morao postojati neki događaj, koji je doveo do ovakvih, za to doba, dramatičnih promjena. Mi idemo dalje u putovanje.
Fotografija iz 1957. Lokacija dovišta na Modracu. Dovište se nalazilo u dijelu ispod današnje brane u Modracu; okruženo rijekom i rukavcima Spreče. Izvor: Edin Begić: Lukavac kroz vrijeme.
Pobune
Profesor Bego Omerčević, ranije hroničar Bilježnik, ali i još neki autori, identifikovali su i pisali o greblju Borik nadomak Tulovićke gradine. Datiranje nišana se poklapa sa pobunama koje su se u to doba dogodile u Tuzlanskom kraju. Kao jedan od povoda za pobune bila je izgradnja kamenog grada i tvrđave u Tuzli; a teret dopremanja kamena sa Tulovićke gradine; kao priručnog kamenoloma, i njegov transport preko blatnjavog i teško prohodnog Sprečkog polja, pao je na pleća seljaka. Šumski vrletni put u Dubravi, iznad Priluka, pod imenom „vlaka“, možda čuva uspomenu na tešku vuču kamenih blokova iz tog vremena. Radilo se o stotinama hiljada kamenih blokova koje je trebalo dopremiti sa svih strana.
U krajevima Spreče buknula je pobuna koja je trajala punih deset godina. Uz narod ovih krajeva stao je i vakif Stare džamije u Priluku (1735), tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić (u narodnoj memoriji ostao je upamćen kao Dobri. Mezar mu je u haremu Jalske džamije u Tuzli). Oficijelne, osmanske vlasti, pobunu su prepisivale i hamzevijama. Pa tako Muvekkit (1828.-1888.), spominjući tuzlanski kraj nastavlja: „…i sada u tim krajevima ima raskolnika čije vjerovanje nije ispravno“. (Vidjeti: Muvekkit, 167.)
Fermanom je bilo raspisano koliko koje selo treba dovući kamena i druge građe. Kako su se te obaveze sa izgradnjom tuzlanskog tvrdog grada stalno povećavale, to su seljaci podigli bunu u kojoj su učestvovali samo Bošnjaci. Neki izvori upućuju da ih je na bunu podsticao i sam tuzlanski kapetan (vakif Stare džamije u Priluku), skupa sa nekim imamima. Ovo vrijeme pobuna potrajat će punih deset godina. Kao žarišta bune, u izvorima se navode mjesta i sela Spreče.
Izgleda da se po smirivanju pobuna napravio i jedan “otklon” od ranijih dova utorkom, koje su, ipak, zadržane u Srnicama gdje je tradicija “utorkovača” bila izuzetno jaka, (o tome, možda nekom drugom prilikom).
P.S.
Ovo putovanje “Planinom duhovnosti” završit ćemo onako kako smo i počeli; dubokim mislima. Spoznajama neponovljivog Ibn halduna. “Historija je egzaktno promatranje, istraživanje i analiziranje bića i njihovih počela”
PS. PS.
Uz opasku da uskoro slijedi nešto direktnije obraćanje, ne mogu a da se ne prisjetim znamenitog Mehmedalije Maka Dizdara:
“…U životu treba mudro da šutiš
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka…”
Autor: dr. Suadin Strašević