Foto: Arhiv
Seljaci Tuzlanskog kadiluka su zbog visokih poreza, davanja, i općenito teškog stanja; uglavnom uzrokovanih ratovima, podigli bunu 1747. godine. Kao neposredan povod za početak bune; koju možemo okarakterisati pobunom, bio je početak gradnje tuzlanske tvrđave. Trebalo je u Tuzlu dopremati stotine hiljada blokova teškog kamena; a ta obaveza je pala na pleća izmučenih seljaka. Tako je, naprimjer, kao priručni kamenolom, poslužila ilirska kamena utvrda Tulovgrad u današnjim Tulovićima. Teški blokovi kamena su kolima prevoženi preko prilučke “vlake” (koja je tada i dobila to ime; sačuvano do danas), a zatim kroz blatnjavo Sprečko polje, prema Tuzli. Taj posao je zahtijevao ogroman napor i upravo ovdje, u selima Spreče, buknula je buna koja je zahvatila Tuzlu i cijeli tuzlanski kraj. O ovim pobunama govori poneki oskudni podatak iz pera Kreševljakovića, Hadžijahića, Šabanovića, i rijetka arhivska listina koju je obradio Hodžić. Ove pobune spominjala je još nekolicina autora, a pažljiviji čitatelji ih mogu prepoznati kod Selimovića ili Sušića…
Fermanom naređeno da se u Tuzli poruši palanka i sagradi kameni grad. Istim je fermanom raspisano koliko koje selo ima dovući kamena i druge građe. Kako su se te obaveze sa izgradnjom utvrde stalno povećavale, to su seljaci podigli bunu u kojoj su učestvovali samo Bošnjaci. Na bunu ih je najviše podsticao i sam tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić, skupa sa nekim imamima. Buna je duže trajala a službeni izvještaji navode da su “pričinjene veće štete”. Ovo vrijeme pobuna potrajat će punih deset godina.
Zanimljiva je u ovom pogledu Ebu-Bekir-pašina bujruldija od 11. safera 1163. (19. januara 1750.) što je poslana kao urgencija nekoj ranijoj bujruldiji, koje u sidžilu nema. U njoj se kaže kako je tuzlanski kapetan Derviš-Hasan, prouzrokovao nemire i bunu, pa mu je stoga naređeno da u roku od dvadeset dana ostavi zemlju i da se preseli u drugi kraj. Kako je ovaj rok prošao, a kapetan se nije pokorio naređenju, pozvan je kadija da mu priprijeti i naredi tuzlanskom kapetanu, neka bez ikakva zadržavanja odmah napusti Bosanski vilajet. Kadija treba naročito naglasiti kapetanu da će se kajati ako ne posluša nalog i odmah ne otputuje.
Izgleda da od ovog nije ništa bilo, jer već bujruldijom od 14 safera 1163. (22. januara 1750.) naređuje Ebu-Bekir-paša tuzlanskom kadiji, da odredi sebi zamjenika u šerijatskom sudu, a da on odmah krene s mubaširom valiji. Ako međutim ne bude kapetan Derviš već otišao u drugi kraj, neka i njega povede sa sobom na bosanski divan.
Ali kapetan nije poslušao ni jedno ni drugo: niti je odselio, niti je otišao na divan u Travnik. To vidimo iz bujruldije od 4. rebia I 1163. (11. februara 1750.), koju je Hadži-Ebu-Bekir-paša uputio tuzlanskom kadiji, mubaširu Sulejman-agi i kapetanu. U njoj se konstatuje, kako je još prije naređeno da kapetan ostavi Tuzlu i da ide, ali da on još uvijek tamo sjedi. Mubaširu se naređuje da bez otezanja istjera kapetana iz Tuzle i da o tome uzme ilam od kadije i da dođe valiji. Kapetanu se opet naređuje da više ne oteže sa svojim odlaskom, već da odmah ide.
Međutim tuzlanski kapetan odolio je svim pritiscima i sve do smrti 1766. godine, nalazimo ga na kapetanskom položaju.
Biće da je ovo bio povod jednom mahzaru, prvaka cijele Bosne, koji se zauzeše za tuzlanskog kapetana Hasana, kao i za Sarajlije. Tu se kaže da je on Dobar čovjek i kao takvoga ga hvale, kao i Sarajlije, a udaraju na kadiju Abdurahmana, kapetanova protivnika, koji je bio zaveo i Sarajlije.
Za vrijeme kapetana Hasana sagrađen je tuzlanski grad od kamena. Osim malićane Hrgovi, bio je ovaj kapetan povjerenik tuzlanskih solana i iz tih prihoda isplaćivao vojnike tuzlanske kapetanije, a isto tako i sebe kao kapetana. O tome nam se očuvala i jedna isprava, u kojoj age i neferi kapetanije, izjavljuju pred tuzlanskim kadijom, da su im plaće potpuno isplaćene. Uz ove solane bilo je vezano selo Poljice, carski has, kojim je također upravljao ovaj kapetan kao emin, a to su isto vršili i njegovi nasljednici. Oni su kao emini izdavali i tapije na pojedine zemlje u Poljicu, Priluku i u drugim mjestima.
Ovdje je, pored ostalog, važan i zanimljiv podatak, da su uz tuzlanskog kapetana, Derviša Hasana-bega, stali i neki imami. Istovremeno, kao žarišta bune navode se pored ostalih mjesta i sela Spreče…
Bune su posebno bile žestoke u periodu između 1747. do 1754. godine. Buna iz 1748. godine je zahvatila i Užice. Tako pobunjenike, neki službeni izvori, nazivaju poturima. S toga M. Hadžijahić, u jednom trenutku, prema Trifkoviću, spominje Hamzevije?. Amrozije Benković navodi sljedeći podatak: „Kao krivce za ove i kasnije bune, zapisi onoga vremena, krive imama Džindićkog džemata Mula Osmana, pa i samog kapetana Derviša Hasana-bega“.
U bogatoj usmenoj tradiciji Tuzlaka, mogu se čuti predanja koja tuzlanskog kapetana Hasana upravo povezuju sa Džindićkom džamijom… Kapetan Hasan bio je sin bosanskog vezira, koji je kasnije bio veliki vezir na Porti u Istanbulu, a kasnije i serasker osmanskih armija gazi Topal Osman paše (koji je kao serasker poginuo 1733. godine, u velikom osmansko-perzijskom ratu. Napomenimo i to, da je u tom ratu, sudjelovalo preko četiri hiljade Bošnjaka a većina njih se nikada više nije vratila u Bosnu; izginuli su na obalama dalekog Eufrata i u nepreglednim pustinjama).
Po svom ocu kapetan Hasan prezivao se Osmanpašić, dok će se njegovi potomci, počevši od Mahmud paše; prezivati Tuzlići. Kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić posebno se istakao kao vakif te je, između ostalog, sagradio u Priluku drvenu džamiju 1735. godine.
Njegov potomak kapetan Mahmud paša Tuzlić je 1805.godine, sagradio drvenu džamiju u susjednom mjestu Poljice. Tuzlanski kapetan spominje se u narodnoj pjesmi:
Igraju l’ se ati Atlagića,
I paripi Šestokrilovića,
Buba l’ bubanj Tuzle kapetana?
Po jednoj pjesmi, budila je ljuba Stojana Čupića, i pričala mu kako na njega ide bosanski vezir s trideset kapetana, od kojih spominje Murat-kapetana od Gradačca i njegova Ibru bajraktara, i Tuzlu kapetana i njegova Osmu bajraktara. Stojan se ne boji nikog od njih:
Već se bojim Tuzla kapetana,
a još više Osme bajraktara.
U vrijeme pobuna i nemira tuzlanski kapetan Hasan oglušio se o naredbe i vezira i sultana, naprotiv; nepokolebljivo je stao uz pobunjeni bosanski narod i već tada, kao izraz posebnog poštovanja, dobio je naziv Dobri kapetan, i općenito: u sačuvanim predajama ali i dokumentima, naziva se i smatra Dobrim Čovjekom…
Pobunjena Tuzla, tada, bila je duboki izraz svjesnosti o Domovini Bosni; što će se, kao neka historijska neizbježna konstanta, ponavljati kroz historiju; ovom prilikom spomenimo samo bunu-pokret Husein bega kapetana Gradaščevića čija je ideološka matrica, po svemu sudeći, skovana u kući Tuzlića u Tuzli…
(Autor: Suadin Strašević)