Foto: Balans
Petak je dan za metak. Figurativno, naravno. A ponekad, kako dan odmiče, čovjek nije sasvim siguran ni za ono bukvalno.
Dan svane, a ja ustanem u 5:20. Prije komšijinog pijetla. Ne znam je li on prespavao ili sam ja pretjerao s odgovornošću, ali činjenica je da sam prvi bio na nogama. Skuham kafu, popijem je u tišini. Mačak me gleda jednim okom. Njemu je prerano za život, a kamoli za doručak.
U Tuzli sam prije sedam. Jutarnji program. Gost nam je Sanja Dukić, direktorica Biblioteke Derviš Sušić. Pričamo o tek uspostavljenoj manifestaciji Književni susreti Derviš Sušić. Sušić je ostavio trag koji vrijeme nije uspjelo izbrisati. Mnogi njegovi citati i danas zvuče kao da su napisani jučer.
Meni je jedan od najdražih, „U Bosni je imati opasno kao i nemati.“
I kad čovjek pogleda oko sebe, teško je pronaći argument protiv.
Sanja je kćerka našeg istaknutog novinara Zlatka Dukića. Godinama radi u biblioteci, a danas je vodi uspješno i dostojanstveno. Međutim, kod nas postoji jedno nepisano pravilo, čim nešto radiš dobro, odmah se pojavi neko da provjeri može li ti se podmetnuti noga. Valjda je to domaća verzija evaluacije kvaliteta.
Poslije jutarnjeg kafa. Dino, Alma i ja. Poslije kafe snimanje.
Prvo Čavalić. Zahvaljuje mi se za tekst koji sam nedavno napisao o njegovom političkom putu i inatu. Kaže da mu je drago. Da sam ga analizirao kao da se znamo cijeli život. Meni drago da sam potrefio, i da je pročitao od slova do slova. U vremenu kada ljudi uglavnom čitaju samo naslove i komentare ispod njih, to je već znak poštovanja.
Nakon njega snimamo Marka. Zvat ćemo ga Matori, jer bi mu puno ime samo kvarilo karakter. Čovjek je zaradio penziju u novinarstvu i zna svaku čuku, zaseok, makadam i političku zavrzlamu u sjeveroistočnoj Bosni. Politiku analizira tako da ga jednako razumiju i seljak u traktoru i doktor nauka na fakultetu. To je talenat koji se ne predaje na univerzitetima.
Poslije snimanja doručak. Durma i ja. Nakon toga svako svojim putem. On na posao, ja za poslom.
U srcu Tuzle po ko zna koji put protestuje jedan čovjek. Zvat ćemo ga Ramiz.
Stoji sam sa svojim transparentima i uporno podsjeća na jednu od najvećih nepravdi iz ratnog vremena, pljačku tuzlanskog Konvoja spasa iz juna 1993. godine. Konvoja koji je trebao donijeti hranu, lijekove i nadu gradu koji je gladovao.
Godine prolaze, vlasti se mijenjaju, funkcije dolaze i odlaze, ali Ramiz i dalje traži isto, odgovornost za ubijene ljude, nestale vozače i opljačkane kamione.
Dok ga posmatram, pomislim kako je u ovoj zemlji ponekad najteže biti čovjek koji ne odustaje.
Počinju pristizati i popodnevne vijesti.
Na UKC-u Tuzla otvorena dječija psihijatrija.
I sad ti budi pametan pa reci je li to dobra ili loša vijest. Dobro je što postoji mjesto gdje će djeca dobiti pomoć. Loše je što nam je takvo mjesto uopće potrebno. Kako god okreneš, ostane neka gorčina u rečenici.
Nedugo zatim stiže vijest da je Sud u Živinicama produžio pritvor Nailu Jusiću za još dva mjeseca zbog sumnje u zloupotrebu položaja. Tako će predsjedavajući Gradskog vijeća još šezdeset dana dijeliti adresu sa lopovima, kriminalcima i dilerima.
Život stvarno ima neobičan smisao za ironiju.
Predvečer krećem kući. Usput se javim neni da dolazim na kafu oko šest. Kupim sladoled i stignem čak malo ranije.
Naravno, ona je već sve pripremila.
Nene ne poznaju koncept sačekaj malo. Kod njih je gost ili gladan ili je upravo pojeo nešto pa može opet.
Zalijem nam kafu i pružim joj sladoled.
Nemoj više kupovati sladoleda, čula sam da od slatkog bole noge.
Od koga si čula?
Ne sjećam se, ali sam čula.
I onda ga pojede do kraja.
To je generacija koja je preživjela ratove, nestašice i inflacije, ali se i dalje boji neprovjerenih savjeta koje je neko nekad negdje rekao.
Dok pijemo kafu, kaže:
Dođi i sutra, biće penzija.
Bila je na banci. Sutra će poštar donijeti i meni.
Ima li tu šta i za mene, pitam kroz smijeh.
Ima koliko hoćeš.
I u toj jednoj rečenici stane cijelo bogatstvo svijeta.
Jer penzija joj odavno nije potreba. Ona je više ritual. Estetika. Dokaz da mjesec ide dalje. Mamac za unučad i praunučad da svrate na kafu, kolač ili razgovor.
Popijemo kafu. Ja kući. Ona ostade čekati poštara i penziju.
Tako prođe još jedan petak.
Težak. Sparan. Pun ljudi, razgovora, vijesti i poneke brige.
Ali kad saberem dan, ostanu mi lica.
Sanja i priča o knjigama.
Čavalić i zahvalnost.
Matori i mudrost stečena po bosanskim čukama.
Durma i doručak.
Ramiz koji nikad ne odustaje.
I nena koja zna da od sladoleda bole noge, ali ga ipak pojede.
Sutra je novi dan.
Nadam se sličan današnjem.
Samo da horoz ne urani.
(V.M.)