Četvrtak je svanuo četvrti juni. Valja za poslom, nema druge. Ali prije posla postoje stvari koje se ne preskaču. Kuhalo se pali, mačak hrani, kafa sipa. Tek kad čovjek obavi te jutarnje rituale može se suočiti sa svijetom i svim njegovim iznenađenjima.
Odmah ujutro snimam kadrove za priču o novim kružnim autobusnim linijama u Tuzli. Lijepa vijest za sve one koji vole autobuse. Takvih, vjerujem, nema mnogo, ali uvijek se nađe neko kome će srce zaigrati na pomen novog reda vožnje.
Kasnije kafa s Daliborkom i Almom. Još na poslu dogovorili smo da ćemo otvoriti lijepe teme, one životne, tople, ljudske. Kad smo konačno sjeli za sto, razgovor je izgledao otprilike ovako, koga šta boli, kome je doktor zakazao pregled i koliko košta godišnji odmor. One velike životne teme ostadoše za neki drugi put.
Dan je bio onako, ni tamo ni ovamo. Posla ima taman toliko da ne možeš reći da ga nema, a opet nedovoljno da bi se mogao pohvaliti kako si se naradio.
A onda jedna lijepa vijest. Ministarstvo obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona jučer dodijelilo je 47 stipendija učenicima srednjih škola romske nacionalnosti i drugih nacionalnih manjina. Hiljadu maraka po učeniku za školsku godinu. Neko će reći da nije mnogo, ali onaj ko zna šta znači imati podršku dok se školuješ, zna koliko ovakve stvari vrijede.
Slušam ministra kako govori o važnosti obrazovanja, o tome da srednja škola otvara vrata tržišta rada, a fakultet dodatnih mogućnosti. I ne mogu da ne pomislim kako su se vremena promijenila.
Kad sam ja išao u školu, stipendija je bila nešto između legende i urbanog mita. Čuo si da postoji, ali nisi poznavao nikoga ko je dobija. Ako se i pojavio poneki stipendista, gledali smo ga kao rijetku zvjerku. Studenti su podizali kredite da bi studirali, a onda ih vraćali godinama, uz mnogo odricanja i još više živaca.
Danas Vlada izdvaja milion maraka za predškolski odgoj i obrazovanje. Neko će reći da uvijek može više. Naravno da može. Ali valja ponekad priznati i ono što je dobro.
Poslije posla krenem kući. Na autobuskoj stanici komšija. Zvat ćemo ga Rile. Pokupim ga. Usput mi je, a iskreno, i da nije opet bih mu stao.
Čim je sjeo, počeo je.
Ne valja sistem. Ne valja vrijeme. Ne valja penzija. Ne valja zdravlje. Ne valja ništa.
Već na prvom semaforu pokajao sam se što sam zakočio.
Kaže Rile, da ti znaš kakvo je bilo Titino vrijeme…
I onda kreće poznata priča. Rudnik. Plata. Regres. More u Podgori. Kuća napravljena od poštenog rada.
Kažem mu, dobro, ali i danas ljudi grade kuće. Samo malo veće. I voze bolja auta. I ljetuju u Turskoj, Grčkoj i na Maldivima. Nije više vrhunac luksuza rudničko odmaralište u Podgori.
Ne da se on. Kaže, ma ne znaš ti.
Možda i ne znam. Ali znam da je nostalgija čudna stvar. Ima običaj da iz prošlosti izbriše sve ružno, a ostavi samo more, mladost i pune frižidere.
I dok ga slušam, sjetim se oca. Pričao je kako su on i njegov brat krajem šezdesetih dijelili jedne čizme. Jedan ode negdje, drugi čeka da se vrati kako bi i on imao šta obuti.
A onda se sjetim nenine priče. Kao djevojčica išla je sa stokom na ispašu. Brala kukuruz, nosila vodu, radila od jutra do mraka. Mlijeko je bilo luksuz koji se nije podrazumijevao.
Ne tvrdim da danas cvjetaju ruže. Daleko od toga. Ali mislim da je danas bolje nego prije dvadeset godina. Kao što je tada bilo bolje nego prije pedeset. A prije pedeset bolje nego prije sedamdeset.
Naravno, svako neka sam odmjeri i presudi.
Dok pišem ovaj tekst, usput prelistavam društvene mreže. Iskoči mi snimak Ramiza Zmaja. Znam ga odranije, bio sam nekoliko puta kod njega, i službeno i na kafi u njegovom restoranu.
Sjetih se jedne njegove anegdote kojoj sam se svojevremeno dobro nasmijao. Pričao je o tome kako godine mijenjaju čovjeka i kako vrijeme neumoljivo radi svoje. Kaže narodski, Kad vuk ostari, i ovce ga napadaju.
Iza te grube šale krije se jednostavna istina. Kako starimo, sve češće gledamo unazad. Počnemo vjerovati da su nekad ljudi bili bolji, plate veće, vremena sretnija, a život jednostavniji. A možda samo zaboravimo koliko je i tada bilo briga, neizvjesnosti i problema.
Možda zato svaka generacija ima svoje najbolje vrijeme. Ne zato što su godine zaista bile bolje, nego zato što smo tada bili mlađi, jači i puni planova.
Zato, umjesto da se stalno pitamo kada je bilo najbolje, možda je korisnije da se zapitamo šta danas možemo učiniti da sutra imamo čega da se sjećamo s osmijehom.
Jer jednog dana i ovaj četvrtak, između jutarnje kafe, autobusa, razgovora s prijateljima, stipendija za djecu i komšijinih priča o prošlim vremenima, nekome će izgledati kao ono staro dobro vrijeme.
A to je, valjda, najbolji dokaz da život ipak ide naprijed.
(V.M.)