Foto: Printscreen Youtube
Vidra (Lutra lutra), nekad najobičnija stanovnica svih tekućih i stajaćih voda, danas je ugrožena do te mjere da se svaki sačuvani primjerak smatra kao nemjerljiva vrijednost. Gdje god je opstala, strogo je zaštićena, a opstala je u Velikoj Britaniji, Skandinaviji, pa čak u Sibiru.
Prirodno stanište ove životinje je Evropa, dijelovi Azije sa umjerenom klimom i sjever Afrike. Prvenstveni razlog za istrebljenje vidre bio je – ljudski faktor, jer su lovci lovili vidru zbog njenog skupocjenog i traženog krzna, a ribari su je ubijali da im ne bi bila konkurencija u lovu na ribu.
Mladunci se boje vode
Vidra, obična vidra, riječna vidra, evropska ili evroazijska vidra je zvijer (ko bi rekao) iz porodice kuna (Mustelidae). Kao i većina kuna, zna da pliva, a za razliku od većine, odlično je prilagođena životu u vodi. Tijelo joj je gipko i izvanredno pokretno, potpuno osposobljeno za ronjenje.
U vodi može da izdrži satima, ako je potrebno, a za hvatanje plijena (ribe) služi se snažnim oštrim zubima. Mladunci se boje vode dok im ne nikne gusta vodootporna dlaka, tako da majka mora malo da ih “pogura” u rijeku ili potok, ne grubo, jer ova vrsta uopšte nije sklona grubosti.
Ishrana je zasnovana na ribi, pa, iako vidra nije izbirljiva i hvata onu ribu koja se lakše lovi, ipak im je omiljena hrana jegulja. Lovi i riječne rakove, vodene insekte, žabe, ptice, a pojede i mladog kunića ili zeca. Omiljeno područje su im gustiši blizu vode, a veoma im je važno da je voda čista. Također, vole područja oko ribnjaka gdje mogu da naprave mnogo štete. Tražeći pogodno područje umiju i da se odsele prelazeći velike udaljenosti.
Simbol hitrog snalaženja i mudrosti
Privatno su stidljive, žive samačkim životom osim u doba odgajanja mladunaca. Jedan mužjak obično kontroliše veću teritoriju na kojoj se nalazi nekoliko ženki sa mladuncima i mužjak ih posjećuje kad je koja spremna za parenje. Kopaju jazbine između korijenja drveća, blizu vode. Ponekad koriste jazbinu zeca ili jazavca, po pravilu imaju po nekoliko “domova” koje koriste u zavisnosti gdje su se zatekle, a obavezno jazbina ima više izlaza, od kojih bar jedan prema vodi.
Navodno, krik uvrijeđene vidre može da se čuje kilometrima daleko, iako ova životinja obično pušta sasvim tihe zvuke. Vjerovali su da se vidre drže za šapice dok spavaju, što su mnogo kasnije potvrdili dokumentarni filmovi o životu životinja. Vidra, izuzetno poštovana u staroj slovenskoj vjeri, u bajkama pomaže glavnom junaku ili junakinji, a u stvarnosti nepogrešivo zna kad dolazi poplava ili se kvalitet vode mijenja.
Poneki hajduci i drugi zanimljivi ljudi često su nosili nadimak “vidra”, nije sigurno da li zbog više skrovišta, više partnerki ili spektakularnog bježanja kad se ukaže potreba.
(Balans/Agroklub.ba)