Foto: Sabina Mehmedović
Bol, tuga i nedostajanje voljenih bića koji su ubijeni u genocidu i posle trideset godina nije prošla. Neće nikada ni proći. Vrijeme nije izliječilo rane koje se svakodnevno produbljuju i krvare.. Pogotovo je teško kćerkama ubijenih očeva koje su postale majke. Pitaju unuke i unuci za njih. Gdje su, zašto su ubijeni? Zašto su baš tu u moru bijelih potocarskih nišana? Šta se tu desavalo?
Poteško je na sva ta dječija pitanja odgovoriti, a biti precizan i znati prenijeti istinu da ih ne povrijediš ili uplašiš.
Moje ime je Sabina, dijete koje je sa devet godina života preživjelo genocid.
Ubili su sve članove moje porodice, njih trinaest.
… mog oca, dajdže, amidže, djedove, tetkove, tečice, amidžice, dajdžiće…mnogo moje familije…
Uništena je jedna loza, jedna velika porodica.
Danas, poslije trideset godina od genocida postala sam majka dvije djevojčice koje imaju šest i deset godina. Kao što smo imale moja sestra i ja kada nas je genocid zatekao u Srebrenici.
Moje kćerke Asja i Nahla djevojčice kojim mnogo nedostaje djed Sabit.
Često ga pokušavaju slikati, stvarajući ga u mašti po pričama njihove majke…
Pitaju za djeda. Traže objašnjenja zašto je ubijen, ko ga je mogao ubiti, zašto je bio kriv?
Tokom posljednje posjete u mjesecu maju, unuka Nahla ostavlja na mezar svom dedi Sabitu poruku.
Naučila je prva slova, neka i nije baš lijepo savladala. Ali, ljubav koju u srcu nosi je ogromna.
U pismu mu pomoću stikera pokusava približiti svoje želje, a to je da srca stiker simbolizira ljubav koja se u njenom malenom srdašcu skrila za djeda kojeg ne zna. A stiker lopte je njena želja da zaigra na nekoj livadi sa svojim djedom ‘obojke’…
Težak je život i neće nikad biti sreće u njemu dok god ti budeš nedostajao.
Uzeli su nam tebe iz naručja, ali iz srca tvojih unuka i kćeri neće nikada.
(Sabina Mehmedović)