Foto: Anisa Mahmutović
Evo tu sam na granici Bosne i Hercegovine. Sjedim i gledam u Drinu. Sarajevo je odavde veoma daleko, naš glavni grad. Vjerovatno zbog kilometraže i loših puteva zvaničnici naše države ovdje nikad ne svraćaju. Osim Duške Jurišić. Ona je istinska prijateljica ovog kraja pa je tako i gledamo kad dolazi u posjete lokalnom udruženju Nova svjetlost.
U ovom dijelu Bosne i Hercegovine Srbi i Bošnjaci žive zajedno i u dobrim međususjedskim odnosima. Politike Banja Luke i Sarajeva se ne osjete mnogo, osim u onom ekonomskom dijelu jer odavde je lakše otići do Graca, nego li do glavnog grada. Pričali su mi stariji kako je ovaj kraj nekada živio povratak na svoja ognjišta i da je taj povratak predvodio Fadil Banjanović. On je jedini političar koji je stekao slavu, utkao ljudima ljubav prema Drini, a nije stekao bogatsvo.
Imali smo i druge predstavnike i danas ih imamo i u Sarajevu i u Banjaluci, ali osim što su zaradili dobre kuće, stanove i automobile, ponekog slugu, slavu i poštavanje među običnim smrtnicima nisu uspjeli zaraditi.
Kupuju je od izbora do izbora.
Ono što se ne može kupiti ni novcem platiti jeste ideologija i želja koja je stala u parolu Mehmeda Šišića:“Nijedna kuća k’o svoja, nijedna rijeka k’o Drina.“
Gledajući u ove momke koji neumorno na trideset stepeni kose, čiste, sipaju kamen, postavljaju osvjetljenje da bi mi potpuni stranci besplatno uživali u blagodanimanetaknute prirode, razumijem parolu koju Šiško izgovori još devedesetih. Povratak je uspio, Bosna i Hercegovina je uspjela jer evo je ovdje na granici.
Istini za volju moja generacija je morala da ode, trbuhom za kruhom, ali to što tamo zarađuju ovdje ulažu. Da nije tako, ovog lijepog kompleksa ne bi bilo danas jer državne institucije pomoći ne žele. Komisija Ministarstvaza ljudska prava i izbjeglice BiH prošle godine je odbilo ovaj projekat. Računali su da nama ne treba ništa jer nismo njihova izborna mašinerija.
Jedino što u te svoje proračune nisu ukalkulisalisu inat podrinjski koji proradi baš kad mu kažeš da nešto:“Ne može“. Tad najbolja djela nastaju.
Od šikare do lijeka za dušu
Prije nekoliko godina na ovom mjestu bila je deponija, obraslo grmlje i šikara. Od dana kada je nekih dvjesto metara dalje otkopana grobnica ovdje više niko godinama kročio nije. Ni oni čiji su najmiliji bili u toj grobnici nisu prilazili. Moglo se samo na makadamsku cestu.
Međutim bivši pripadnici ARBiH sa svojom djecom i komšijama oživjeli su prostor, dali mu dušu i nas rođene u vrijeme agresije naučili da je na jednoj strani mjesto za odmor, ali da su na drugoj strani bile pokopane žrtve Srebrenice. Sad se do toga mjesta može u papučama, a biće i jedna od prvih masovnih grobnica koja će dobiti svoje obilježje. I sve to novcima zarađenim na Zapadu. Ništa iz budžeta jer koliko je odavde daleko Sarajevo, budžeti su još dalje.
Na Drini neki novi klinci danas uče pecati, sjede na kamenu, uče plivati i stvaraju svoje uspomene. Moju generaciju je to preskočilo jer baš kad smo trebali stvarati uspomene, roditelji su stvarali nove domove koje agresija susjedne države poruši. Zato smo mi oštećeni za djetinjstvo. Godinama kasnije oštećeni smo za mladost, osjećaj pripadnosti i pravo da živimo od svog rada jer ovdjesi mogao donaciju za obnovu stambenog objekta, grant za samozapošljavanje ili neko zaposlenje dobiti samo ako si aktivni član Stranke demokratske akcije. Svi drugi nisu imali nijedno ljudsko pravo.
Sada se ta slika malo promjenila jer sve one koje je takav odnos istjerao preko granice danas ne možeš ubjediti da ti je stalo do države Bosne i Hercegovine.
Moje bitisanje na ovom prostoru koje osim prirodne ljepote nema nijednu drugu dimenziju za život postalo je mazohističko, ali mi daje mogućnost da kao posljednji mohikanac zapisujem sve što vidim, čujem i osjećam.
Danas vidim malu raju koja je na Drini pronašla svoje radosti, desetine vozila austrijskih tabli koji ovdje provide svoj odmor, momke što se guše u prašini suhe trave dodatno uljepšavajući kompleks i mjesto gdje se besplatno liječe sve anksioznosti, depresije, ali i uči historija domovine Bosne i Hercegovine koja na jednoj strani prikazuje našu prošlost, a na drugoj našu budućnost.
Uspjela je misija, povratak na prijeratna ognjišta.
(Anisa Mahmutović)