Pouzdani podaci o tome koliko čitamo u Bosni i Hercegovini ne postoje. Ankete i istraživanja na ovu temu se ne rade. Domaće izdavačke kuće ne mogu računati na podršku sistema, pa se ne možemo pohvaliti njihovim velikim brojem, niti velikom broju izdanja na tržištu. Da li, šta i koliko čitamo kao pojedinci kompleksno je pitanje na koje, s jedne strane odgovor daje poražavajući nivo pismenosti u našoj zemlji, ali s druge strane solidna prodaja ili unajmljivanje svih vrsta izdanja u bibliotekama i knjižarama. O tome koliko se knjige čitaju u online izdanjima nema nikakvih podataka. Knjige koje se unajmljuju ili kupuju u najvećoj mjeri dolaze iz susjednih zemalja gdje je izdavaštvo na mnogo većem nivou od bosanskohercegovačkog iako se ni oni ne mogu pohvaliti naročitom podrškom države. Ipak, određena istraživanja o tome koliko se čita tamo postoje.
U BiH je u 2013. godini, kada je i urađen posljednji popis stanovništva, živjelo 3 180 115 osoba starijih od 10 godina od kojih su 89.794 osobe bile nepismene, što u procentima iznosi 2,83 odsto, podaci su Agencije za statistiku BiH.BiH je po pitanju nepismenosti dosta lošija od zemalja u regionu.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, a prema posljednjim popisima u Srbiji je nepismenih 1,96 odsto, u Crnoj Gori 1,5 odsto, dok je Hrvatska sa 0,8 odsto nepismenih najbliža UNESCO-vom standardu prema kojem broj nepismenih u jednoj državi ne smije prelaziti 0,2 odsto. Iako bi nivo pismenosti trebao biti u direktnoj vezi sa time koliko čitamo, ovdje nemamo podataka koliko je funkcionalno pismenih, odnosno koliko ljudi uopšte koristi pismenost da bi čitali knjige i unapređivali svoje znanje.
Književnik i urednik u Izdavačkoj kući Bosanska medijska grupa, Mehmed Pargan kaže da se ne može izjasniti o tome koliko čitamo, ali da podaci nekolicine biblioteka iz Bosne i Hercegovine ukazuju na to da se stepen čitanja vratio više od 30 godina unazad, što je porazno. Problem, međutim, ne leži samo u nezainteresovanosti ljudi za knjige, već i za činjenicu da uposlenicima u brojnim bibliotekama nedostaju odlasci na sajmove knjiga i na taj način upoznavanje sa onime što je trend u čitanju, kao i nabavka novih izdanja. Ipak, uposlenica Narodne i univerzitetske biblioteke Tuzla i voditeljica Američkog kutka u biblioteci, Sanja Dukić kaže da knjiga nije ugrožena. Zaključuje to na osnovu svakodnevnog kontakta sa mladim ljudima, kaže da čitaoci pronalaze put do knjige, ali da se potrebno prilagoditi novim zahtjevima čitatelja.
„ Mladi ljudi vole čitati aktuelne naslove, prate trendove i otvoreni su za korištenje drugih medija. Tako osim štampanih izdanja, rado posežu i za elektronskim knjigama. Bitnije je doći do naslova što prije, jer novi čitaoci nisu strpljivi. Zato mi kao bibliotekari moramo pratiti nove trendove i što prije nabavljati nove naslove. Na taj način ćemo u bibliotekama zadržati mlade ljude i pokazati im da smo mjesto na kojem se mogu osjećati prijatno. Uz knjige, biblioteke koje su na usluzi građanima, odavno trebaju nuditi i druge sadržaje, kao što su STEM radionice, obuke praktičnih vještina i slično čime u naše prostorije dovodimo potencijalne nove čitaoce. Ovo zahtijeva od nas da konstantno učimo, razvijamo se i budemo dio kulturnog razvoja građanina“, kaže Dukić.
Urednica u Izdavačkoj kući „Buybook“, Ena Hasečić slaže se da knjiga nema alternativu, ali i da nije u opasnosti da će prestati interesovanje za čitanjem.
„Ljudi u Bosni i Hercegovini itekako čitaju čemu najviše svjedoče Buybookove manifestacije, u prvom redu Noć knjige koja se održava krajem decembra, tradicionalno svake godine na dan rođendana izdavačke kuće. Čitaoci su čak i u vrijeme pandemije bez problema poštovali distancu i ispred knjižare u Radićevoj ulici, na snijegu, čekali kako bi iskoristili odlične popuste i opremili se za predstojeću godinu. Tu je i Proljeće u Buybooku, te Međunarodni festival književnosti Bookstan kada izdamo veliki broj novih naslova i ugostimo mnoštvo regionalnih i svjetskih autora i autorica. Podjednako čitaju i žene i muškarci, ali i mladi. Naša čitalačka publika je raznovrsna, zahvaljujući raznovrsnoj produkciji – od romana, domaćih i stranih autora, preko zbirki poezije i zbirki priča, pa do publicistike. Trudimo se da svi žanrovi budu podjednako zastupljeni, i da svako za sebe može nešto pronaći. Također, podjednako se čitaju i domaći i strani autori i autorice.
Kada govorimo o domaćim, trenutno je najpopularnija edicija Dnevnik Semezdina Mehmedinovića u kojoj su do sada objavljene 4 knjige – “Crveni kofer” Lane Bastašić čije je prvo izdanje veoma brzo rasprodano, “Kućni ljudi” Almina Kaplana, autora koji je čitalačku publiku osvojio romanom “Meho”, “Adolfove uši” Marka Pogačara i “Mali smakovi” Selvedina Avdića. Traže se i roman “Ja sam” Damira Uzunovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Fric, “Me’med, crvena bandana i pahuljica” Semezdina Mehmedinovića, te “Grebo” Bore Kontića. Koristim priliku da spomenem projekat Kreativne Evrope “Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga” u kojoj je do sada objavljeno osam odličnih naslova autora poput Milana Kundere, Brune Schulza, Simone de Beauvoir, Grigorija Kanoviča i drugih… Strani autori i autorice koje publika rado čita su Elif Safak, Marjan Kamali, Guzelj Jahina, Elena Ferrante, Orhan Pamuk, Lejla Slimani. Ove godine objavili smo i dva odlična naslova za najmlađe čitaoce – “Žirafin pozdrav” Anılija Basılıja i “Bajku u bajci” popularnog turskog autora Ahmeta Umita. Ovo se pokazalo kao odličan izdavački potez, publika ih je dočekala s velikim interesovanjem, i ovo je praksa koju planiramo nastaviti i u budućnosti“, ističe Ena Hasečić.
Iako ne manjka interesovanja čitatelja za domaćim autorima, iz Izdavačke kuće Bosanska medijska grupa naglašavaju da je domaće izdavaštvo prepušteno samo sebi. Urednik u BMG-u, Mehmed Pargan ističe činjenicu da sve izdavačke kuće u Bosni i Hercegovini u toku jedne godine objave oko 500 izdanja, dok samo jedna veća izdavačka kuća u Srbiji objavi više od 1000. Slična situacija kao u Srbiji je i u Hrvatskoj, gdje su ipak ovogodišnja istraživanja pokazala da je nivo čitanja u opadanju. Ovogodišnje istraživanje provedeno na uzorku od hiljadu sudionika reprezentativnih po dobi, spolu i regiji u razdoblju od 1. do 18. martaove godine metodologijom ličnog intervjuisanja u kućanstvima, pokazalo je da je posljednju godinu samo 42 posto građana starijih od 16 godina pročitalo barem jednu knjigu. Rezultati su nešto niži nego prošle godine, kad je na isto pitanje pozitivno odgovorilo 45 posto sudionika, što nije velika razlika i može ostati u okviru statističke pogreške, ali je pad uočljiv kad se podaci usporede s onima iz 2020., kada je najmanje jednu knjigu pročitalo 49 posto građana- piše N1.
Za objašnjenje pada čitanosti Tamara Kraus iz agencije koja je provela istraživanje poziva se na odgovore iz istraživanja provedenog 2019. godine, prema kojem ispitanici tri stvari smatraju ključnim za čitanje. To su potreban angažman, tj. da netko odluči nabaviti knjigu i odvojiti za čitanje svoje vrijeme, disciplina i koncentracija. Svi ovi faktori nisu kočnice za kontinuirano i raznovrsno čitanje kod istinskih ljubitelja knjige koji su se okupili oko Književnog kluba „Lanterna“ osnovanog nedavno u Tuzli. Grupa ljubitelja knjige okupljena je oko zajedničke ideje promoviranja čitanja. Za kratko vrijeme uspjeli su privući stotine zainteresiranih da ih prate i podržavaju. Cilj djelovanja „Lanterne“ jeste njegovati kulturu čitanja, potaknuti rasprave o pročitanom, organizirati druženja, a u planu su i književne večeri i promocije knjiga.
„Među nama ima vrlo različitih ljudi – od ekonomista, ljekara, psihologa, novinara, profesora književnosti, injžinjera, yoga instruktora… i svima nama zajednička strast su knjige. Trenutno ima 15 aktivnih članova, ali se članstvo stalno uvećava. Jedina bitna stvar za članstvo u klubu je ljubav prema čitanju i spremnost na kvalitetnu raspravu o knjigama. Sastajemo se jednom mjesečno i raspravljamo o odabranoj knjizi mjeseca. Na kraju svakog susreta iz „čarobne kutije“ izvlačimo prijedlog za knjigu mjeseca i to bude najzanimljiviji dio“, navode Selma Teparić i Elizabeta Lukačević, članice kluba.
Knjiga, očito je, nije u opasnosti da će nestati. Interesovanje za čitanjem raste, a kod istinskih ljubitelja knjige uvijek će se naći vrijeme i motivacija za noveknjiževne redove. Problem je što podaci o funkcionalnoj pismenosti u Bosni i Hercegovini ne postoje. U susjednoj Hrvatskoj i Srbiji se, za razliku od naše zemlje, redovno vrše istraživanja o broju čitatelja, a postoje i Nacionalne strategije poticanja čitanja. Takvo što u Bosni i Hercegovini ne samo da ne postoji, već o tome, čini se, niko ni ne razmišlja. Izdavaštvo je prepušteno na milost i nemilost ljubavi i ustrajnosti onih koji žele pružiti nešto novo i kvalitetno na tržištu, a čitanje pojedincima kojima je ovo ili posao ili ljubav. Ipak, i država i njeni građani trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti. Jednako kao što pojedinac ne može napraviti Nacionalni plan strategije čitanja isto tako nijedan plan ne može usaditi čovjeku ljubav prema čitanju, potrebu za učenjem i nadograđivanjem znanja, a bez čitanja, kao što je jednom prilikom kazao književnik Dževad Karahasan, nema samostalnog i slobodnog građanina. Čitanje, stoga, nije samo pitanje uživanja u pisanoj riječi, pitanje učenja i saznavanja, već i razvijanja kritičkog mišljenja. Tek kada budemo imali veliki broj ljudi koji razmišljaju svojom glavom i spremni su da mijenjaju sebe da bi promijenili društvo, moći ćemo govoriti i o boljem stanju u državi, jer načitanim ljudima nije lako upravljati, ako je uopšte i moguće.
(Enisa Alibalić)