Piše: Nihad Suljić
Nakon nekoliko godina, migranti i izbjeglice na ulicama i gradovima Bosne i Hercegovine nisu ništa novo i javnost se navikla na prizore ljudi koji sa velikim ruksacima obično u grupama prolaze kroz našu zemlju.
Javnost je zauzela dvije strane. Oni koji ih krive za sve i svašta te ih smatraju neprijateljima i manje vrijednim ljudima potencijalnom opasnošću.
Na desetine hiljada ljudi iz Afrike, Pakistana, Afganistana, Irana, Iraka, Sirije, Bangladeša i drugih zemalja je polazeći kroz našu zemlju dosanjalo ili barem pokušalo ostvariti svoj san o boljem i sigurnijem životu u “obećanoj Evropi”.
Kroz razgovor i iskustvo volontera/ki koji su se prvi našli kao podrška tim ljudima saznajemo da su iskustva različita i teško je sve ispričati u jednom razgovoru.
Stanje u Bosni i Hercegovini na svim nivoima je poražavajuće tako da ni na polju migracija situacija nije nimalo bolja.
Stanje jednog društva i pokazatelj njegovog razvoja jeste odnos prema najranjivijima i najnezaštićenijima. Migranti i izbjeglice su u jednom trenutku bili upravo to najranjivija kategorija našeg društva kojeg smo negirali. Vlasti u Bosni i Hercegovini su još jednom pokazale koliko sistem može biti poguban i neefiksan. Sistem za azil u Bosni i Hercegovini je kompleksan i teško dostupan prema iskustvima tražitelja koje smo upoznali.
Kampovi u koji su ovi ljudi smješteni prema svjedočenjima korisnika su također , posebno prije par godina, više ličili na logore nego na sigurna mjesta u koja je uloženo mnogo novca. Politička prepucavanja nisu zaobišla ni ovaj segment, pa su se ovi ljudi u nevolji koristili za dnevno-politička prepucavanja na kako lokalnom tako i kantonalnim i entitetskim nivoima.
U Bosni i Hercegovini po po mrtvačnicama i neobilježenim grobovima leže tijela migranata bez bilo kakvih ozbiljnih analiza pokušaja vraćanja identiteta tim ljudima i bilo kakve dobre volje i načela humanosti. Omiljena disciplina prebacivanja nadležnosti i odgovornosti je također jako prisutna tako da katkad imate osjećaj da su ovi ljudi u našoj zemlji u nadležnosti viših sila, a ne ljudi koji su plaćeni za taj posao.
No, oni nisu usamljeni u tome. Dok se s jedne strane solidarnost kriminalizira i ljude koji su javno rekli i pokazali da migranti i izbjeglice postoje tretira kao najveće neprijatelje desetine organizacija, što domaćih što stranih, djeluje u našoj zemlji bez bilo kakvog nadzora i kontrole.
Nakon što malo pažljivije pogledate vidjet ćete da izvještaji sa kojekakvih eventa, sastanaka u hotelskim salama i elitnim restoranima nisu u skladu sa realnim stanjem koje možete vidjeti na autobuskim stajalištima, improvizovanim kampovima, ulicama i kampovima kojima upravlja IOM i država Bosna i Hercegovina.
Kršenja osnovnih ljudskih prava se rade svakodnevno, a na to smo toliko svikli da je postalo normalno da ljudi koji imaju drugačiju boju kože iako redovno kupe autobusku kartu moraju sjediti u zadnjem dijelu autobusa ili im se zabranjuje ulaz u određen dio države tako da ih se u općini Ključ redovno izbacuje i zaustavlja njihovo putovanje.Takvih primjera je niz.
Ipak, braća i sestre po migracijama iz voljenih rodnih država, Bosnu i Hercegovinu pamte po dobrim ljudima. Običnim ljudima koji su srčano od onog svog malo dijelili i učinili da uprkos svemu u našoj zemlji niko gladan ne ostane.