Foto: Balans
Subota je, 20. juni. Jutro sunčano i toplo. Slobodno možemo reći da je ljeto stiglo i prije nego što je kalendar stigao da ga zvanično potvrdi.
Skuham kafu i nahranim mačka. Vruće i njemu, pa slabije jede nego inače. Mudra životinja. Za razliku od nas ljudi, on ne glumi da može sve po ovoj vrelini.
Krećem na posao. Jutro bez velikih vijesti. Subota je. Za većinu neradni dan, za medije sasvim običan radni. Uostalom, zamislite portal koji subotom, nedjeljom ili praznikom ne objavljuje vijesti. To bi bilo kao da pekara nedjeljom ne prodaje hljeb ili da političari pred izbore odluče govoriti samo istinu.
Jučer sretoh kolege sa RTV TK. Devletu, Ramićku i Avdu. Devla se sredila k’o ministarka. Lijepo je vidjeti kolege kad se druže i van službenih obaveza. U poslu koji često melje živce, takvi susreti dođu kao kratki godišnji odmor.
Moram do grada nešto kupiti pa krećem oko deset sati, dok baš nije ugrijalo. Tako sam barem planirao. Ugrijalo je. Moje meteorološke prognoze još jednom su se pokazale jednako precizne kao predizborna obećanja.
Kupim šta treba i svratim do Ramiza. Popijemo kafu s nogu. Kažu ljudi da je to zdravo. Nisam baš siguran. Ramizu teško, meni nekako još ide, ali obojica polako ulazimo u godine kada je teško s nogu.
Nakon toga slijedi subotnja tradicija. Ćevapi kod Zlaje. Jedna srednja i jedna velika porcija. Dvadeset jedna marka. Kao da je jučer isto ovo bilo dvanaest.
Ali inflacija ide brzinom svjetlosti.
Rastu i plate, istina. Samo mi se čini da cijene trče sprint, a plate lagani džoging.
Vraćam se poslu. Pišem vijest da Tuzlanski kanton izdvaja 16 miliona maraka za subvencije poljoprivrednicima. Lijepa vijest. Važan novac za ljude koji proizvode ono što jedemo i pijemo. U vremenu kada sve poskupljuje, dobro je znati da još postoji neko ko ulaže u one od kojih svi zavisimo.
Javlja mi se prijatelj Suadin Strašević. Sinoć je u Živinicama otvoren spomenik ženama heroinama, pripadnicama Armije Republike Bosne i Hercegovine koje su izgubile život u odbrani zemlje.
Lijepa priča o sjećanju.
A Suadin je jedan od onih ljudi koje nećete često vidjeti kako se guraju u prve redove. Tih, nenametljiv profesor. Ali uporan. Istrijan. Onaj tip čovjeka koji ne priča mnogo o idejama nego ih pretvara u djela. Kud ćeš bolji omjer.
Završim posao za danas.
Svratim do Binga po nekoliko sitnica.
Ode stoja.
Danas je sto maraka postalo ono što je nekad bila pedesetka. Uđeš po hljeb, mlijeko i još dvije-tri stvari, izađeš siromašniji za cifru zbog koje si nekad mogao planirati vikend.
Kupim i neni sladoled pa odem na kafu.
Dočekuje me s novim zadatkom.
De mi odreži nokte.
To je, valjda, trenutak kada definitivno shvatiš da su ljudi u devedesetim godinama kao djeca.
Skuhamo kafu i sjednemo.
Vidi vrućine danas, kaže.
A onda, kao i uvijek, otvori vrata prošlosti.
Ja i rodica kupile sijeno kad smo bile cure. Vruće bilo, skinule se u potkošulje. Naišao neki momak i kaže rodici: Ispalo ti dugme.
Ja gledam, nema njoj nikakvih dugmadi na potkošulji.
Kad ono, ispala njoj sisa!
I smije se.
Onim iskrenim smijehom ljudi koji su preživjeli mnogo više nego što današnje generacije mogu zamisliti.
Popijemo kafu. Ja krenem kući. Nena će vjerovatno ostati mislima negdje u svojoj mladosti, među livadama, sijenom, rodicom i dugmetom koje nikad nije ni postojalo.
I tako prođe dan.
Pun ljudi.
Pun života.
Pun vrućine.
Pun visokih cijena.
I jedne sise koja je ispala negdje davnih šezdesetih godina.
Kad bolje razmislim, možda upravo takve priče i jesu ono što život čini podnošljivijim. Jer cijene rastu, godine prolaze, a vijesti se mijenjaju iz sata u sat.
Samo dobre anegdote ostaju. I čekaju neku novu subotu da budu ponovo ispričane.
(V.M.)