Foto: Emir Nišić
Navika je od ljubavi jača, a Valter i ja stekli smo naviku da svake godine odlazimo na Trku prijateljstva u Kuli koja je ovog juna doživjela svoje 15. izdanje i okupila hiljadu učesnika. Na samom početku hvala Zdravku Mišoviću i ekipi što svake godine nadmaše sami sebe i u miru ravne Vojvodine naprave trku koja je zaista svjetski događaj. Kao i svake godine odlučili smo da na putovanje u Vojvodinu krenemo oldimerom, ovoga puta izbor je pao na Zastavu 101 GTL iz 1985. godine, koja se već ranije na ovom putovanju od ukupno 500 kilometara pokazala praktičnom i udobnom. Krenuli smo rano 14.06.2024. godine, noseći sa sobom želju da što prije stignemo u divnu Vojvodinu gdje su nas čekali dragi ljudi. Na putu i na granici nismo imali problema, temperatura je bila ugodna za putovanje, te se odustvo klima uređaja nije primjećivalo. Kada smo stigli u Sremsku Raču dočekao nas je pitomi krajolik nakićen vojvođanskim kućama i poredanim šorovima, a prvo svoje zaustavljanje imali smo u Kuzminu, na salašu kod našeg prijatelja Nenada kojem smo već najavili svoj dolazak.
Čekao nas je raširenih ruku, hvaleći se da je konačno došao u zasluženu penziju. Razgledali smo salaš i životinje, odmorili pod širokom krošnjom oraha i opet lagano nastavili dalje. Najprije smo otišli do polja gdje su raž i pšenica kako bi se fotografisali, a onda preko Erdevika i Bingule stigli u Divoš gdje smo kupili domaći paradajz, nakon čega smo po zacrtanom planu mogli ručati na Fruškoj gori tj. na izletištu Rohalj baze, koje je u Drugom svjetskom ratu bilo utočište pratizanskih jedinica. U tom hladu i miru, iznad najljepše ravnice divno je odmoriti, a apetit se otvori. Moj prijatelj Valer pojeo je tri riblje konzerve, nudio je i mene, ali ja se držim svojih umjerenih obroka. Dok smo se pakovali do nas dođe jedan mlađi čovjek kojeg je privukao naš Stojadin sa naljepnicama nekadašnje slavne ekspedicije Kragujevac-Kilimandžaro (koja nam je vječna inspiracija i težnja).
Reče da je Aleksandar iz Rume, da ima stranicu „autologija“ i da je sam vlasnik Zastave 101, pa pita da li može da fotografiše ovog našeg ljubimca. Ma fotkaj uživaj, on je zato i napravljen velim ja, ali Valter dodaje kako baš nije samo za to, jer smo sa ovim automobilom bez ikakvih kvarova u zadnje dvije godine prešli preko 15.000 kilometara. Plan je bio da Dunav po tradiciji prijeđemo u mjestu Banoštor, ali dolazeći u Banoštor vidjesmo da je voda ogromna. Sjetih se da sam ranijih dana slušao nešto o vodostaju Dunava, nema veze, skela sigurno radi. Skrećući prema skeli iza krivine se ukaza jedan crveni Golf koji odjuri, Valter potvrdi da je to neko ko je tek sišao sa skele te ćemo imati sreće da možda budemo čak i prvi pri ukrcaju. Da, bili smo prvi i jedini, ali skela nije radila.
Gledamo skelu i razmišljamo šta dalje, znamo da nizvodno postoji još jedna skela, ali kada je vanredna situacija ni ona sigurno ne plovi. Ukucam u navigaciju Bački Petrovac pa neka me vodi kuda joj je volja, mislio sam da je odredila put preko mosta, ali ona nas dovede u Beočin do te druge skele, koja je na naše iznenađenje radila. Stojadin se ukrcao zadnji pred njen polazak. Imali smo sreće idemo direktno u Fotog. Tu na skeli opet zanimljivi ljudi, svi nas pitaju o autu, diže se hauba pokazuje se motor, čude se kako putujemo tako daleko sa automobilom starim 40 godina, a nije to ništa putujemo mi i sa Fićom od 63 godine! Tu smo sreli jednog gospodina koji je vozio TAM kombi iz 1983. godine, ali u dosta dobrom stanju, čovjek je svojom pojavom djelovao kao da dolazi sa sutona socijalizma, pantalone na peglu, košulja sa kockama uredno zakopčana, sat sa kožnim kajševima i on mirno sjedi u svom vozilu i čeka da skela doplovi.
Meni je taj gospodin ili možda bolje reći drug ličio na mog djeda dok je još radio u Živinice prometu. Dolazimo na drugu obalu, tj. sada smo u Bačkoj, u Futogu, odlazimo direktno do dvorca kojeg želim odavno posjetiti, on nosi ime Hadik sagrađen je 1777. godine, zanimljiv je po mnogim činjenicama, jedna od njih je da su prije dolaska u Sarajevo u junu 1914. godine kada je ovaj dvorac bio u vlasništvu porodice Kotek (taman prije 110 godina u odnosu na momenat našeg dolaska) boravili nadvojvoda Franc Fredinand i njegova supruga Sofija rođ. Kotek.
U Drugom svjetskom ratu u dvorcu je bila bolnica, partizanska naravno, a danas je tu Srednja poljoprivredna škola i dom učenika. E sad zamislite kako je divno biti đak koji školu pohađa u jednom dvorcu, kako bih volio da sam imao tu sreću. Vjerujem da ste svi čuli za kompoziciju-valcer „Na lijepom plavom Dunavu“ Johana Štrausa mlađeg, upravo je ona komponovana u ovom dvorcu oko 1867. godine. Tragovi ljudi koji su obilježili prošlost su upravo tu. Kratko se zadržavamo u Futogu i idemo dalje prema Begeču, Gložanu i Bačkom Petrovcu, idemo našom utabanom stazom, postojao je neki put od Futoga do Bačkog Petrovca ali nismo htjeli eksperimentisati, djelovao je na navigaciji kao poljski put, što se kasnije neće pokazati kao tako. Na ulasku u Bački Petrovac kolona, ljudi se okreću i idu nazad, doznajemo da se radi o saobraćanoj nesteći a Valter pronalazi jednog divnog gospodina po imenu Pavel, koji vozi Mercedes 190 w201 i voljan nam je pokazati put prema Kulpinu. Hajde da i to vidimo, no Pavel skreće baš na put za njive i počinje Vojvodina off road tour, prolazimo kroz duboke lokve, kroz blato koje mi vrlo često oduzima kontrolu nad vozilom, a gdje je put baš loš Pavel skreće u kukuruze, na jednom od takvih skretanja udario je u kamen, no nije bilo štete. Vozimo brzo da se ne zaglavimo u crnom vojvođanskom blatu, a kada smo konačno izašli na magistralni put, vidimo da je naš Stojadin toliko isprljan da mi ga je prosto bilo žao.
Imali smo sreću da smo nakon nekih 200 metara naišli na auto praonicu, te doveli u red našeg ljubimca. Sad možemo za Kulpin, prolazimo bez zaustavljanja i kroz Ravno Selo u kojem je vjetrenjača, zatim kroz Despotovo i kroz Savino Selo da bi oko 15 sati stigli do table na kojoj piše Kula.
Tu u Kuli smo kao domaći svi nas znaju, a čeka nas prijatelj Perica Samac i njegova supruga Marija koji su nam ovoga puta pripredili divan doček i boravak u Kuli. Odavno nisam sreo divnije ljude iz čijeg se dvorišta zamislite može direktno na pozorišnu scenu. To nigdje u svijetu nema. Budući da se u Kuli održavao i 65. festival amaterskih pozorišta Valter i ja bili smo izmiješani sa glumcima. Bilo je izuzetno prijatno družiti se sa našim domaćinima i pričalo se o svemu, te smo još jednom dokazali i pokazali da različistosti koje mnogi podcrtavaju nisu prepreka, naprotiv baš su spona među ljudima. Odmah po dolasku u Kulu pozva me prijatelj koga smo upoznali prošle godine; Marko Martinović, inače vozač Zastave 101 zbog koje smo i došli do ovog plemenitog čovjeka. On je rodom iz naših krajeva iz jednog sela iznad Stupara, a u Vrbas je došao 1989. godine da bi bio radnik u svilari. Vrijedan čovjek koji je iznad svega volio Bosnu, a Valter i ja bili smo dio njegove Bosne, zato nas je ovoga puta srdačno i dočekao. Upitah ga kako je, a on reče „mašala dobro je“. Pričali smo o svemu, a ponajviše o tome kako ćemo se družiti kada dođe u Bosnu tokom ljeta u naš kraj, mada je on planirao putovanje u ponedjeljak za Bosnu da obiđe kćerku. Poželjeh mu sreću, reče da će doći ako stigne da nas gleda na trci i navija za svoje Bosance. U nedjelju nam je po običaju poslao SMS poruke u kojima nam čestita Kurban bajram, divan čovjek rekog vam. U srijedu mi javlja njegov sin da je Marko umro, i to u svojoj Bosni dok je bio u gostima kod kćerke. I sad razmišljam o toj prolaznosti, o tome koliko toga planiramo, i kada smo dobro može brzo da bude kraj. Čovjek s kojim sam se smijao prošlog petka u sred Kule, ovoga petka leži u grobu u svom Vrbasu gdje je život proveo. Žao mi je što sam izgubio dobrog prijatelja koji je zaista u Kuli i Vrbasu bio poznat po svojoj dobrodušnosti. Neka ti je laka zemlja prijatelju. Na dan trke uglavnom šetamo po mjestu u kome boravimo i odmaramo, tako je bilo i ovoga puta. Do 18 sati već se okupilo svih 1000 učesnika Petnaeste trke prijateljstva u Kuli koji su se takmičili u tri discipline: trka na 10km, trka na 5km i nordijsko hodanje na 5km. Dan je bio pakleno topao, pa je samim tim i temperatura tokom trke bila oko 33C na stazi gdje ukupno ima 20 metara hlada koji sam jedva čekao. Bilo je naravno još takmičara iz BIH jer Kula je jedna od najboljih trka u regionu. Valja spomenuti ostvarene rezultate pod vrelim vojvođanskim suncem: Mirzet Valter Halilović AK Sloboda Tehnograd Tuzla trka od 10km , 26. mjesto u ukupnom poretku među 459 finišera sa ostverenim vremenom 39:51 , što je ujedno 2. mjesto u starosnoj kategoriji takmičara od 50-59 godina. Bravo Valter! Emir Nišić Dečki u plavom CR387 Sarajevo trka od 5km, 89. mjesto u ukupnom poretku među 389 finišera, sa vremenom od 25:14.
Ja sam zadovoljan kao da sam i pobjednik trke jer prošle godine sam bio tek 231. među 399 finišera. Moj napredak na trkama je očigledan što je rezultat discipline i predanog treninga. Nakon trke valjalo se dobro odmoriti, i u rano jutro krenuti put Živinica i Tuzle. Budući da je u nedjelju 16.06.2024. godine bio Bajram neobično je bilo dočekati ga u vojvođanskom ambijentu, još pogotovo kada ste putnik. U rano jutro nizala su se opet mjesta Savino Selo, Despotovo, Ravno Selo a Stojadin je krstario kroz ravnicu.
Ovoga puta slijedili smo navigaciju pa smo iz Bačkog Petrovca stigli direktno do Futoga, bez vožnje po ataru. Opet smo imali sreću jer skela je stigla odmah, na nju se ukrcaše i dva psa lutalice, te i oni zajedno s nama izađoše u Sremu, valjda su tako navikli, plovidba skelom koštala nas je 500 dinara, tek toliko da se zna, a ista uštedi i vremena i goriva. Plovidba skelom nešto je što čovjeka odmori i zadivi. Nakon Dunava jurimo do Fruške gore gdje opet planiramo doručkovati na Rohalj bazama u miru jutra i zujanju pčela.
U podnožju Fruške gore u mjestu Divoš kupujemo domaće voće, a posebno nas je obradovala lubenica.
Ponovno smo svraćali i u Kuzmin kod našeg Nenada s kojim je razgovor uvijek prijatan i topao, imali smo priliku da upoznamo i njegovu majku, sraricu od 84 godine koja prati naše avanture. Ispratiše nas, a mi punim gasom odosmo za našu Bosnu. Video reportažu sa ovog putovanja koja će se sastojati od nekoliko dijelova možete potražiti na našem YouTube kanalu Oldtimeravanture. Putovanje je uspješno proteklo, donijeli smo dvije finišerske medalje, pehar za drugo mjesto u kategoriji, puno voća, a Stojadin se nije pokvario, nije čak crkla ni sijalica. Do nekog novog putovanja mi nastavljamo trenirati i njegovati automobile, isplati se i jedno i drugo.
(Emir Nišić)