Foto: Mehmed Đedović
Dugo je trebalo da se ispune svi uslovi pa da, sa radošću krenem prema mjestu koje bi u najkraćem, a pogrešno nazvao Vidikovac na Drini; jer na Drini je stotinu bajkovitih mjesta. Ja sam ciljao baš to jedno, beobično i sa pogledom od kojeg zastaje dah.
Dani se slažu, vrijeme curi i sve je teže pronaći dan u kojem ćeš se otisnuti na pučinu puta. A zaista je manje važno koliko je put dug i gdje tačno vodi. Uvijek je neizvijestan i svašta neočekivano može da se dogodi.
Zadnji put je Safet dobro razbio arkadu i kao biljeg iz boja ponio osam kopči na obrvi, padom koji je bio malo vjerovatan ali moguć. Jer nesreća je uvijek moguća. Srećom da je sve prošlo kako treba i on se oporavio bez vidljivih posljedica. A samo smo htjeli da prijeđemo taj krhki, truli, viseći most koji ne vodi nigdje, a na čijem mjestu je izvorno bio onaj kameni kojeg će šezdesetih premjestiti u Žepu jer je prijetila opasnost da se, zbog širenja obala sruši u rijeku.
U međuvremnu sam plovio niz Unu, bio tu i tamo, možda malo više tamo, a dani ko pijesak u satu, cure li cure. Ljud umiru, sele se, odlaze, a onaj optimizam od prije neku godinu se topi ko kocka leda na plus 35.
Kako god bilo, planirali smo tu julsku nedjelju okrenuti putem prema jugo-istoku. Prema mjestu koje me već godinama čeka, a ja svaki put mislim eto me, dolazim, samo što nisam krenuo.
Je l’ ono u Alan fordu, ona mudra izreka: Ne vjeruj ženi koja laže… ili muškarcu, tu je to, nijanse su u pitanju.
Ako nas ništa ne spriječi namjera nam je jasna. Svrbe nas tabani, zovu nas vile, sviraju frule, hajmo…
San
Zbilja, neko veče sam sanjao oca, prvi put otkako je otišao. Bio je to neki konfuzan, zbrkani san, kakvi snovi i znaju biti, ali sam ujutro osjećao bockanje brkova na obrazu. Oca nikad nisam vidio bez brkova. Nema ga već godinama, a ja nisam od onih koji vole dijeliti svoju tugu i ježim se od patetike, kojoj su ljudi skloni.
Uglavnom, Sajo je sa njim išao u školu, zajedno su sjedili u klupi, a on je u zadnja dva mjeseca obišao desetak gradova i mjesta, što po BH ili po svijetu. Tako mu ispisan horoskop. Neko ode prije, neko kasnije. Neko ne napusti svoju avliju, a neko obiđe svijet. Život je čudna partija šaha i svako je na kraju odigra sam.
Breze
Julska je subota. U gradu svira Bombaj štampa. Nebo se naoštrilo i gledamo kako ljutito baca munje na Konjuh (nekad su tamne oblake s Konjuh planine zvali Karabudžak). Na Brezama je mala, ali važna ekipa. Gosti samo kod naše prijateljice Jagode I. Godišnjica je smrti našeg prijatelja i pisca Mirsada Bećirbašića, prisjećamo se.
Nebo nam je poslalo samo par drhtavih kapljica. Oblaci su se uzalud valjali po nebu, ništa, ćorak. Zemlja je popucala od nedostatka vlage.
I nemojte slučajno tražiti prečice s Breza do glavnog puta, noću, uskim sokacima. Samo kažem, najbolji put je onaj koji vam je poznat. Ne pitajte kako znam.
Žara
Putem se pričaju putne priče za koje je najbolje da nakon toga budu zaboravljene. Ne sve, ali nekima je baš to suđeno.
Vele da je ovim krajevima, nekada, u davna pradavna vremena, projahao, na golemom konju nekakav stranac. Zagledao planine i doline, zemlju, travu i usjeve i na kraju konstatovao: Lijep kraj, šteta što je sušan…
Hasib Hodžić je bio majstorčina u svoje vrijeme. Stolar, tišler. Mogao je od drveta istesati čovjeka sa brkovima. Negdje pedesetih, Hasib je radio vrata i prozore na kući Hamzića, ručno, kako bi drugačije. Noge mu bile bolne, po vazdan na njima, pa ih on dobro nažari žarom prije kretanja na posao.
Azmir L.
Azmir nas, po dogovoru čeka u Bešićima. Taj čova poznaje svakog jazavca i svaku divokozu na Komiću po imenu. Voli svoj kraj i pregazio je svaki metar nogom.
Planina je ranjena. Na sve strane doboke, ružne rupe koje rudnik nemilosrdno zadaje u svom nastojanju da iskopa što više rude, bez reda, bez pravila. Crvene se rane od nečega što će biti Boksit.
Čupamo dušu ovoj zemlji bez imalo grižnje savjesti.
Pogledala
Valja se dobro oznojiti kada skrenete sa glavnog puta. Hrvati se sa šumom i oborenim stablima, nekoliko vukova i dva, tri mrka medvjeda, dok se korak po korak približavate tamo gdje vam je namjera da dođete.
I onda ispred vas izrone nestvaran prizor. Drina u velikom luku obilazi oko jednog vrha planine Tare. Čini golem klanac i pruža nevjerovatan pogled na okolinu. Ne treba ni reći da je sve veoma strmo, kamenito i opasano. Ali u pogled jedva da može stati ta ljepota i Ah u oduševljenje prizorom na koji naiđete. Od 1040 do 1080 mnv. Okolo su vrhovi i strmine, a Drina se, duboko dole zeleni ili plavi, stvar perspektive i objektiva.
Ima u Bosni tih mjesta, ovo je definitivno jedno od takvih.
Do svega što vrijedi valja se pomučiti da stigneš i poneseš ljepotu u očima, cvrkut ptica u mislima, oborena stabla u nogama, vjetar na licu. Mjesto stotinu hiljada uzdaha skriveno u planini izranjavanoj iskopavanjem boksita.
Vrijedi doći na Pogledala i uzdahnuti još koji put dok se sjedinjavaš sa Drinom i Tarom. Do nekog novog radovanja ostajte mi zdravo i veselo…
(Mehmed Đedović)