Ilija Cvijetić iz Tuzle ostao je slijep sa samo četiri mjeseca poslije vakcine protiv dječije paralize. Međutim, nikada nije odustao od sebe i uložio je mnogo truda i napora da se samostalno kreće.
Iliju možete sresti na ulicama Tuzle kako šeta ili kako čeka bus na stanici da bi išao kući jer živi u prigradskom naselju.
“Bijeli štap kao simbol slijepe osobe, pomoć je u samostalnom kretanju i s njim otkrivam raznorazne prepreke kao što su stepenice, mnogobrojni trotoari i druge prepreke. Najveći problem su nam brojni automobili koji se nalaze na trotoarima i zbog kojih slijepa osoba mora izaći na ulicu jer ne može da se kvalitetno i samostalno kreće tim trotoarima i tako sebe dovodi u opasnost”- priča nam Ilija. Njegova upornost i želja za samostalnošću, ipak, jača je od parkiranih automobila nemarnih pojedinaca, neempatičnog i neodgovnornog društva.
Kretajući se više puta u jednom pravcu, upoznao je prepreke i zna kako ih zaobići, a podršku je imao od najbližih koji su ga usmjeravali i pomagali. Ilija danas ima 54 godine i život je proveo u mraku. No, on to ne gleda tako.
“Ja jesam čitav život u mraku, mada i nisam, zahvaljujući mojoj upornosti, hrabrosti i želji da taj mrak na neki način pobijedim, savladavajući orijentaciju kretanja i obrazovanjem u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu gdje sam završio osnovnu i srednju školu”- priča nam Ilija. U srednjoj školi se školovao za telefonistu što je, pored fizioterapeuta, najčešće zanimanje slijepih i slabovidnih lica nekada bilo. Nažalost, Ilija nikada nije dobio šansu za posao u struci.
“Tražio sam posao, ali teško je u današnje vrijeme zbog mnogobrojnih predrasuda i diskriminacije prema slijepim osobama. Tako da je teško bilo naći posao, posebno u postratnom periodu gdje na tržištu rada, ovo zanimanje nije više u fokusu”- kaže naš sagovornik i dodaje da je radio tri godine preko projekata u organizacijama osoba sa invaliditetom. Ilija je razočaran odnosnom države i društva prema ovoj populaciji što ilustruje visinom naknade koju prima i za koju smatra da nije dovoljna za dostojan život bilo kojeg čovjeka, a posebno onog koji ima invaliditet.
“Više nema pomaka nego ima. Invalidnine koje primamo su dugo vremena na istom, odnosno, 403 KM. Je li to dovoljno za jedan normalan život i potrošačku korpu koja je u BiH zaista velika? Skupoća je velika. Svjedoci smo inflacije i sveukupne situacije u kojoj živimo. Vlasti na svim nivoima ne rade dovoljno da nam pomognu”- poručuje Ilija i dodaje da sva data obećanja, niko ne ispunjava.
I pored svih nedaća i problema, Ilija hrabro korača tuzlanskim ulicama sa vojim štapom. Član je udruženja građana oštećenog vida Tuzla, te je aktivan kao šahista, atletičar i kuglaš gdje je učestvovao do sada na brojnim takmičenjima i postizao dobre rezultate. Savez za sport i rekreaciju invalida Tuzlanskog kantona je Iliju 2000.godine proglasio sportistom godine.
(Nataša Tadić)