Foto: Balans
Devetu godišnjicu čuvenih februarskih protesta, danas je u Tuzli obilježila nekolicina bviših radnika i učesnika protesta. Razočarenje nisu krili što protesti nisu donijeli nikakve promjene i što je nada za to, otišla u bespovrat.
Učesnik protesta je bio i Enes Tanović koji je danas član Sindikata solidarnosti. Radio je nekada u firmi “HAK” te sa kolegama tražio uvezivanje staža i rješavanje nagomilanih problema koje je donijela kriminalna poslijeratna privatizacija. Tanović je bio i uhapšen na protestima, zajedno sa kolegom Sakibom Kopićem. Tanović kaže da se tada očekivao preokret, a na kraju, određeni ljudi su to sve iskoristili.
Enes Tanović
“Mi smo čekali promjene. Danas su promjene na gore. Ode nam omladina. Od tada do danas, postali smo zemlja staraca. Da smo te godine nešto napravili, danas bi imali uređeno društvo i omladinu, imali bismo radna mjesta. Danas, poslije devet godina, samo tražimo da uvežu staž radnicima koje su istjerali s posla i dužnost im je da uvežu staž”- mišljenja je Tanović.
Neki od radnika od tada su penzionisani, neki na birou, neki rade u firmama u stečaju, a neki su na sudu poput radnika “Hotela Tuzla”. Među njima je i Nermin Jahić koji je radio 30 godina u hotelu.
Nermin Jahić
“Da je bilo imalo države i zakona, moglo je drugačije. Nema ni države ni zakona, vidite sami. Godinama smo protestvovali i na kraju smo bili u pravu. Za sve ono što smo govorili, sud i tužilaštvo, gledali su na nas kao, “Ovi nešto traže, ne znaju šta traže”. Međutim, kroz sve presude koje smo dobili, dokazali smo da smo bili u pravu i da sud i tužilaštvo nisu radili svoj posao. Prošle godine je prodat hotel u julu, mi još nismo naplatili. Ima sedam, osam mjeseci. Non stop tražimo. Šta je problem? Niko nam ništa ne odgovara”- priča Jahić. On ističe da radnici još uvijek otplaćuju kredite koje su podizali na nagovor poslodavca. Navodno, da spase hotel. Oni koji ne mogu vraćati kredit, imaju problema sa plijenidbom imovine i sudskim izvršiteljima.
Simbolična godišnjica pred devastiranom zgradom
Sva svoja potraživanja nije naplatio ni Dževad Mehmedović koji je bio predsjednik Sindikata radnika Fabrike deterdženata “Dita” Tuzla.
“Ljudi iz “Henkela” dolazili su 2015.godine na kapiju, da kupe “Ditu”. Davali su 18 miliona koja bi pokrila sva dugovanja prema nama. Fabrika je drugima prodata za 6,5 miliona. Meni su ostali dužni 46 plata dužni, dobio sam šest plata po sudskoj odluci. Nudili su mi mjesto direktora, nisam prihvatio. Sa 38 godina staža sam otišao i imam minimalnu penziju. To je ta država” – kaže Mehmedović. On posebno ističe jednu činjenicu, a to je da nema više glasa sindikata u firmama.
Dževad Mehmedović
“Ne postoji nikakvo više radničko okupljanje, niti se smiju okupljati. Ja sam to doživio. Znači, ni u jednoj firmi, radnici se ne smiju više okupiti. Ne smiju se organizovati niti pobuniti. Onako im je kako gazda kaže”- ističe on i dodaje da sindikati postoje samo zbog predsjednika i to granskih sindikata.
“Oni su se ustoličili, ne rade ništa u korist radnika. Omladina odlazi i postavlja se pitanje ko će raditi u tim preduzećima?- pita se nekadašnji sindikalista.
Za budućnost je zabrinut i Hasan Užičanin, nekadašnji radnik Fabrike obuće “Aida” koji je vodio sindikat. Firma je prodata, naposlijetku i ugašena.
Primjerom ilustruje svakodnevnicu koju živimo pojašnjavajući kolike su razlike u primanjima političara i običnih ljudi.
“Na platu od 5.000 KM, oni dignu sebi još 500 KM. Borcu koji je branio ovu državu, daju 5 KM. Za to može kupiti samo toalet papir. Sramota je. I ministara i boračkih organizacija”-mišljenja je. Po njemu, gore se živi sada nego prije devet godina.
Hasan Užičanin
“Gore se živi sada, ista banda na vlasti. Kaže “Bit će bolje”. Kod nas neće biti nikada bolje. Ja ne znam šta ovi građani čekaju, šta ovaj narod ćuti. Sad je gori standard i život nego 2014. Tada smo se digli.Tada smo izgleda imali pameti, sada je nemamo”- zaključuje Užičanin.
(Nataša Tadić)