Foto: Balans
Notifikacija “Podijeli uspomenu i lijepe trenutke” se sve češće pojavljuje na ekranima društvenih mreža i podsjeća nas da je svaki trenutak potencijalni sadržaj. Što više objavljujemo, postajemo vidljiviji i “zanimljiviji”, dijeljeći dijelove, navodno sretnog života, uspjeha, prestiža i luksuza. U tom kontekstu, dijeljenje lijepih trenutaka sve manje djeluje kao spontan izraz sreće i zadovoljstva, a sve više kao dio šireg pritiska da se vlastiti život prikaže kao savršen projekt.
Te notifikacije naizgled djeluju bezazleno, no, najmanje su neutralne, one učestvuju u proizvodnji određenog društvenog obrasca ponašanja i u oblikovanja načina na koji doživljavamo sebe i svijet oko sebe.
Upravo tu se stvara prostor za fenomen fleksovanja, savremene prakse javnog isticanja uspjeha, izgleda, materijalnog statusa i životnog stila, najčešće kroz pažljivo konstruisane objave na društvenim mrežama. Fleksovanje ne mora nužno podrazumijevati otvoreno hvalisanje; ono se često prikriva kao “dijeljenje trenutaka” ili “autentičan pogled u svakodnevicu”. Ipak, njegova funkcija ostaje ista: potvrda vlastite vrijednosti kroz javnu vidljivost.
Fleksovanje je postao svakodnevni oblik samoprezentacije, od luksuznih putovanja, fizičkog izgleda do “savršenog” prikaza stvarnosti. I u digitalizaciji je poprimio novo ruho. Naime, omogućena je spektakularizacija uspjeha i zadovoljstva, kroz javne potvrde.
Filozof Slavoj Žižek ovakvu dinamiku objašnjava tezom da savremena ideologija više ne funkcioniše kroz zabrane, već kroz imperativ uživanja. Kako on to sažima u jednoj od svojih najpoznatijih formulacija, superego danas ne govori “ne smiješ”, već naređuje: “uživaj”. Društvene mreže postaju prostor u kojem se ta naredba najjasnije materijalizira, sreća se ne podrazumijeva, ona se mora dokazati. Ako nije objavljena, lajkovana i komentarisana, kao da se nije ni dogodila.
Na ovu ideološku dimenziju nadovezuje se i filozof Byung-Chul Han, koji savremeno društvo opisuje kao društvo performansa. Analizirajući teror digitalne kulture, kaže da smo prešli iz disciplinarnog društva “moraš” i “ne smiješ”, u društvo performansa gdje “možeš sve”. Naizgled djeluje oslobađajuće, no, u praksi stalni pritisak “proizvođenja sebe” donosi i novi vid eksploatacije – samoeksploatacije koja dolazi “iznutra”. Fleksovanje u tom smislu, postaje oblik svakodnevnog nastupa, način da se pokaže da se živi ispravno na određen način, uspješno i poželjno. Cijena takvog stalnog performansa, upozorava Han, često je osjećaj umora i iscrpljenosti, anksioznost i osjećaj ličnog neuspjeha kod onih koji ne mogu pratiti nametnute standarde.
No, fleksovanje nije samo proizvod indivudualne potrebe za performansom, već i simptom dubljih društvenih transformacija.
Sociolog Abdel Alibegović objašnjava kako u uslovima kasnog ili “tekućeg” kapitalizma identitet više nije stabilno vezan za rad, klasu ili dugoročne društvene uloge. On se mora stalno proizvoditi i potvrđivati i predstavljati drugima. Društvene mreže funkcionišu kao tržišta simboličkog kapitala, gdje se vrijednost pojedinca mjeri pažnjom, reakcijama i vizuelnim dokazima uspjeha.
„Fleksovanje nije samo individualna slabost, to je simptom društva nesigurnosti, u kojem se priznanje više ne dobija institucionalno, kroz obrazovanje, rad ili doprinos zajednici, već performativno, javno i trenutno“ – ističe sociolog Alibegović
U društvu u kojem su materijalna sigurnost, stabilno zaposlenje i društvena mobilnost sve neizvjesniji, pojašnjava Alibegović, fleksovanje se javlja kao kompenzacijski mehanizam, način da se simbolički uspostavi kontrola i osjećaj priznanja.
Kako fleksovanje oblikuje identitet
Prema riječima sociologa, riječ je prije o njenoj transformiranoj i depolitiziranoj formi, kao specifičnoj formi identiteskog dokazivanja. Za razliku od nekadašnje kolektivne borbe usmjerene na promjenu strukturalnih nejednakosti, današnje nadmetanje odvija se na nivou individualizirane borbe za simboličku dominaciju.
Ono se nesuprotstavlja sistemu, naprotiv, funkcioniše unutar njegovih pravila, a na način da umjestoosporavanja nejednakosti, ona se estetski prikazuje, naturalizira i normalizira.
Fleksovanje, kaže on, služi kao simboličko dokazivanje pripadnosti „uspješnoj“ grupi, čak i kada je ta pripadnost privremena ili zasnovana na zaduženju i nesigurnosti.
“Fleksovanje ne predstavlja novu klasnu svijest, već novi oblik klasne anksioznosti, u kojem se društveni status ne nasljeđuje niti politički osvaja, nego se mora iznova dokazivati.“ naglašava Alibegović
Ali ono što je na društvenom planu klasna anksioznost, na ličnom planu često je kriza samovrijednosti.
Ljudska potreba dijeljenja dobrih stvari
Psiholozi upozoravaju da stalno izlaganje fleksovanju na društvenim mrežama može imati ozbiljne posljedice,, naročito kod adolescenata, koji nemajuu dovoljno razvijene mehanizme odbrane i socijalne percepcije, kako bi se mogli prestati uspoređivati sa nerealističnim socijalnim standardima. Psiholog Gabriel Nikitović navodi kako u razvojnoj fazi u kojoj se identitet još uvijek formira, između integracije i difuzije identiteta, mladi su pod snažnim utjecajem vršnjačkih grupa, uzora i digitalnih autoriteta. U takvom kontekstu, idealizirane i pažljivo konstruisane objave postaju mjerilo vlastite vrijednosti.
Upravo tu fleksovanje prestaje biti bezazlena praksa i postaje okidač za osjećaj ličnog neuspjeha.No, šta zapravo stoji iza potrebe da se uspjeh javno demonstrira?
Iako empirijska istraživanja, prema njegovim rijećima, još uvijek ne nude konačne odgovore, psihološka pretpostavka jeste da je u pozadini često potreba za vanjskom validacijom. Osoba sa stabilnim i zdravim samopouzdanjem nema izraženu potrebu da konstantno potvrđuje svoju vrijednost kroz digitalnu vidljivost.
„Ljudska je potreba podijeliti dobre stvari koje nam se dešavaju u životu, ali to bi prije svega trebalo biti rezervisano za bliske ljude. Kada objavimo fotografiju ili video, mi to procesuiramo kao vid komunikacije i ostavljanja traga u digitalnom prostoru”- govori Nikitović, ističući da je zajednički činilac pretjeranog fleksovanja najčešće nisko samopouzdanje, osjećaj inferiornosti i usamljenosti.
Granica između autentičnog dijeljenja zadovoljstva i potrebe za spoljašnjom potvrdom, dodaje, ne nalazi se u samoj objavi, već u emocionalnoj reakciji osobe koja objavljuje.
S druge strane, ukoliko reakcije publike ne utiču na unutrašnji doživljaj vlastite vrijednosti, tada objava ne mora nužno predstavljati problem. Ključno pitanje postaje: možemo li doživjeti zadovoljstvo bez potrebe da ono bude potvrđeno?
U tom smislu, fleksovanje se pokazuje kao spoj društvene nesigurnosti i lične krhkosti. Ono je istovremeno simptom sistema koji zahtijeva stalni performans i odraz unutrašnje potrebe za priznanjem. Između ta dva pola, tržišta pažnje i potrebe za pripadanjem, formira se savremeni identitet.
(Rabija Numanović)