Edina Khashouf-Čović, komunikologinja i novinarka iz Sarajeva godinama nosi hidžab. Na Svjetski dan hidžaba detaljno pojašnjava kako živi u skladu sa svojim uvjerenjima i shvatanjima koje okolina često ne želi razumijeti.
Ovu odluku donijela je sama, svojevoljno, uz činjenicu da nijedna njena drugarica ne nosi hidžab niti neki član porodice. Hidžab je stavila na drugoj godini fakulteta.
“Imala sam opstrukciju od najbližih članova porodice, koji su se tada, prvi put, susreli s nečim drugačijim. Nije bilo toliko drugačije, koliko nisu imali priliku da upoznaju, nešto vrlo srodno onim vrijednostima koje su, na neki način, već imali u sebi. Ipak, takva formacija neslaganja mi je bila izvrsna prilika da se zauzmem za vlastita uvjerenja u kojima sam se osjećala zdravo i efikasno”- priča nam Edina. Njeni roditelji danas podržavaju i poštuju njenu odluku , prihvataju i dijele ove vrijednosti na njihov autentičan način.
“Babo mi se prije nekoliko godina izvinio zbog upadanja u vlastiti izbor tada, ali i zahvalio zbog mog odabira. Dok mama i dan danas povremeno pošalje poruku u kojoj se izvinjava zbog bilo kakve opstrukcije. Čak danas, na Svjetski dan hidžaba, poslala je sličnu poruku, zahvalivši mi se što sam odabrala vlastiti izbor”- kaže ova mlada žena.
Zašto se odlučila da nosi hidžab i da živi u skladu s tim, pitamo je. Njen odgovor poučan je i zanimljiv. Kaže da ono čemu je hidžab naučio, nije neka mistična konekcija s Bogom rezervisana samo za odabrane ljude. Hidžab je naučio o vezama i odnosima sa ljudima oko nas.
“Hidžab je došao kao potvrda mog unutrašnjeg ‘ja’, za koje sam se u tom trenutku odlučila da bude i vanjsko ‘ja’. Naučila sam implementirati vlastite želje, bez obzira na (ne)prihvatanja drugi”- pojašnjava. Bio je to veliki iskorak, nastavlja Edina, uzimajući u obzir činjenicu da u našem obrazovnom sistemu i porodičnim krugu, nerijetko vlada atmosfera osude i kritike iz vlastitog mišljenja, koje ne bi trebalo biti bitno ikome, osim njegovom vlasniku. Kroz nošenje hidžaba je usvojila osnove svake zdrave ličnosti, čuvanje vlastitog integriteta.
“Nakon što sačuvamo i nastavimo njegovati taj integritet, lahko ćemo sa integritetima ljudi oko nas. Naučila sam se da više dižem hidžab (arap.zastor) između sebe i tuđih privatnosti. To znači da više poštujem tuđe vrijeme i uvjerenje, tuđe tijelo i odijelo, čak tuđe znanje i neznanje. Imovina je sveta, a sve nabrojano je individualna imovina dok ne ugrožava drugog. Zato bi imovina trebala biti pod hidžabom”- mišljenja je naša sagovornica. Za nju, hidžab ili zastor, stavlja se svaki dan ili više puta dnevno i iznova jer uvijek se dese nepredviđene situacije u kojima moramo navući naše zastore. Makar to bilo slučajno razgledanje u nečiju u sobu s upaljenim svjetlom koja se vidi izvana, s prozora, kada je noć. Banalne situacije, ali bitne, kada se uključi svijest, ističe Edina.
“Hidžab je propis čiju mudrost svakodnevno treba istraživati i vjerujem da ćemo kao globalno,muslimansko i nemuslimansko, društvo, tek uvidjeti njegove ljekovite dimenzije. Ponajmanje je riječ o tijelu, ali s obzirom da smo tjelesna bića od toga i počinjemo. Vjerski propisi islama su tu da transformišu naše međuljudske odnose u čin izvrsnosti, a sve to je moguće kad se prvobitno posvetimo odnosu prema vlastitom tijelu, odijelu i mjestu”- naglašava.
Jedan od dražih Edinin Kur’anskih ajeta su tri uzastopne iz sure Saffat/Redovi: “Svakom od nas je mjesto određeno. Mi smo u redove poredani. I samo se Kreatoru zahvaljujemo.” S hidžabom počinjem od onog mjesta gdje sam ja, a zatim se trudim da budem usklađena s prirodnim redom svog okruženja, a to su i planete, biljni i životinjski svijet, a zatim i ljudski. Naravno, tad uspijevam i istinski da se zahvaljujem svojim srcem, govorom i društveno-korisnim djelovanjem. Prvenstveno Kreatoru, a potom i svemu ostalom, jer jedno bez drugog ne ide. Kako i poslanik Muhammed, izvrsne moralne i emocionalne inteligencije, kaže: “Ko nije zahvalan stvorenjima, nije ni Stvoritelju.” I to je za mene hidžab. Sredstvo za pokrivanje sviješću o onom što je zaista živo. S obzirom da se svakodnevno neko rađa, svakodnevno se pokrivam tim hidžabom svijesti, kako bih spoznala život u njegovoj izvrsnosti”- zaključuje priču.
Iako smo društvo osuda, Edina kaže da su rijetke neugodne situacije, a i kada se dese, ne osjeća se neugodno jer smatra da nikoga ne ugrožava, ismijava ili omalovažava. I kada dođe do neželjene situacije, ona ih pretvara u priliku da pokaže koliko je njen odabir ugodan. Nekada taj razgovor i pokazivanje traje duže, nekada njeni sagovornici razumiju odmah ono o čemu priča i radi.
(Nataša Tadić)