Imam jednog poznanika, zvat ćemo ga Gušan. Sretnete li u gradu Gušana, nemojte odmah skretati pogled, jer će sigurno htjeti nešto da vam kaže, da pojasni. On nije obični prolaznik, on je posljednji Mohikanac bh. zdravog razuma zamotan u ogrtač koji je davno vidio bolje dane. Gušan ima plan. Dok se naši političari bave crtanjem karata i prebrojavanjem krvnih zrnaca, on se bavi jednim, po njega Sizifovim poslom, rješavanjem svih naših problema odjednom.
Njegova dijagnoza je jasna kao suza. „Što se građani ne probude? Zašto trpimo ove iste već trideset godina?“ I tu mu, ruku na srce, ni najbolji psihijatar ne bi mogao naći manu u logici. Čovjek je jednostavno dijagnosticirao kolektivnu bolest nacije.
Ne štedi se on dok prosipa svoje vizije po kafićima i tuzlanskom Trgu. Dok grozničavo objašnjava kako pobjeći iz sivila, sav sagorijeva za tu ideju boljeg života. Ipak, zasad sve to ostaje samo eho u prazno.
Ali, Gušan ne bi bio Gušan da nema i terapiju. Njegove teze na papiru su politički triler.
Prva tačka: metla za sve nacionalne stranke.
Druga tačka: osnivanje fonda za otpis duga Bosne i Hercegovine.
Čovjek je vizionar, on želi da mi budemo jedina država na svijetu koju neće spasiti MMF, nego penzionerski čekovi.
I tu dolazimo do vrhunca njegove borbe. Gušan je otišao u banku. Ne da podigne kredit koji neće vratiti, što nam je nacionalni sport, nego da, pazi sad, preusmjeri dio svoje penzije direktno u budžet BiH. Zamislite tu scenu kad šalterska službenica, navikla na ljude koji psuju jer im fali jedan papir ili nije legla socijalna pomoć, gleda čovjeka koji nudi pare državi.
„Gospodine, nemamo mi taj račun“, reče mu, vjerovatno se krsteći i i lijevom i desnom rukom.
Naravno da nemaju. Naš sistem je napravljen tako da ti uzme marku na kafi, marku na gorivu i pet maraka na rodnom listu, ali da ti dobrovoljno daš pare državi? Pa, to bi srušilo softver! To je sistemska greška koju niko nije predvidio. Država je programirana da uzima, a ne da prima donacije od onih koje je već ogulila.
Vidio sam ga i u Tuzli, na protestima za nesretnog mladića Erdoana Morankića. Dok su mladi tražili pravdu, Gušan je nudio spas. Dok sam razgovarao sa demonstrantima maše mi papirom na kojem su rješenja svih naših problema, pa kaže, „je li moguće da ovo niko ne razumije, da niko neće da ovo pročita?“. Neće, eto.
Kaže Gušan, mediji nemaju razumijevanja za njegovu misiju. Naravno da nemaju, moj Gušane. Da si rekao da ćeš zapaliti pola kantona, glava bi ti bila na svim vijestima, dnevnicima i portalima. A, pošto nudiš penziju i mirnu smjenu vlasti, dobiješ samo etiketu da si lud.
Možda je Gušan zaista nestabilan, ali u državi koja je stabilno loša već tri decenije, njegova ludost dođe kao osvježenje. On je jedini Bosanac koji je bukvalno želio da plati cijenu naše slobode. Šteta što banka ne prima tu valutu.
(V.M.)