Foto: Balans
Doktoricu Fatimu Dautbašić Klempić, koja danas živi i radi u Tuzli, 11. juli te 1995. godine je zatekao u Srebrenici, gdje je nakon bijega iz Bratunca, postala dijelom tima Ratne bolnice. Fatima je jedna od žena koja je preživjela Marš smrti.
Ponovo prolazi put kojim je, u suprotnom pravcu idući, uspjela preživjeti golgote Srebrenice.
“Gledajući ovu omladinu i brojne ljude iz cijelog svijeta koji su došli da prođu ovim putem, meni je srce puno danas. Ono što smo mi prošli 1995. godine, ne može se mjeriti sa ovim maršom. Ali je izuzetno važno da svi osjete dužinu putu i nedaće koji nosi jedan ovakav put u miru. Sa hranom, vodom, dočecima na stajalištima. Onda mogu tek da zamisle kako je nama bilo ići istim tim putem bez hrane, vode, iscrpljeni, granatirani, sa presjecanjima kolone, odvođenjima. Momenti su to bili kada je život stvarno bio bezvrijedan”- priča doktorica Fatima. Kaže da je kompletan put tog paklenog jula 1995. godine, bio težak. Prisjeća se jedne dionice kod Liplja gdje je zajedno sa ostalima, upala u vatru.
“Cijelo vrijeme kolona je bila granatirana, ali tu smo bili baš pod pucnjavom. Mislila sam da ćemo tu i završiti. Srećom, to naše čelo kolone uspjelo je da se izbavi. Iako sa malobrojnim našim mogućnostima za odbranu, srcem i dušom odbranili su to čelo kolone- pojašnjava. Posebno joj teško pada dionica trase u Buljimu koja se prolazi treći dan Marša mira. Osim što je taj dio puta fizički teško za izdržati, težak je jer otvara bolna sjećanja.
“Meni je i dan danas to strava, užas i noćna mora. Tu je najviše izginulo naših na samom početku u velikoj zasjedi na Kameničkom brdu gdje smo se i mi kao bolnica zatekla, ali smo imali sreće, jer smo bili na čelu kolone, da se spustimo niz brdo prije zasjede. Taj dio je meni jako težak jer tu sam izgubila trojicu amidžića koje nikada nisam pronašla. Taj dio puta mi je uvijek najteži za proći”- suze prekidaju Fatiminu priču.
Ona i njen brat uspjeli su preživjeti put smrti. Međutim, bližu rodbinu je izgubila. Dajdžu, njegove sinove, amidže, njihove sinove, sve ostale.
“Nemoguće je to opisati koliko njih. Mi smo nabrojali 41 ime sa prezimenom Dautbašić iz najbliže rodbine. A sa druge strane, majčinih 17 najbližih. Sve su porodice toliko destekovane da je to nemoguće opisati. Mene kada pitaju koga sam izgubila, ja kažem da sam izgubila sve njih. Tu je bilo puno moje rodbine, prijatelja, pacijenata koje sam izliječila tokom rata od ranjavanja i bolesti, a oni su poslije ubijeni na najsvirepiji način. To je nešto što se ne može zaboraviti”- kaže naša sagovornica. Naglašava da je svrha njenog poziva bila i ostala da pomaže ljudima. Stoga, jako joj joj je teško palo što, kao ljekar, tokom Marša smrti, nije mogla puno učiniti bez lijekova, zavoja.
“Snalazili smo se kako smo mogli u tim šumskim uslovima da pomognemo ljudima. Bude jako potresno kada danas, poslije toliko godina, sretnem nekog ko mi kaže: Ti si mene u šumi spasila”- kaže nam. I nakon svega što je proživjela, kako komentariše činjenicu da se genocid negira u BiH, pitamo ovu hrabru ženu.
“Genocid se ne može negirati. To mogu biti pokušaji, postoje mezari, DNK analize, mjesta gdje su nađeni. Nama je najstrašnije što su oni pokušali zataškati to prekopavanjem grobnica gdje mi naše rođake i prijatelje nalazimo u desetine grobnica. Ipak, ono što mene tješi je da je nemoguće negirati takav zločin. Istina stoji, ma šta oni probali”- naglašava.
Doktorica Fatima će zajedno sa ostalim učesnicima 10. jula stići u Potočare, a kako bi prisustvovala kolektivnoj dženazi 11. jula.
“Taj dan su mi svi osjećaji pomiješani. Ne mogu to opisati.Tu je ogromna tuga i za onima koji se kopaju tog dana i za onima koji su ukopani ranije. Kada pogledate samo ono mezarje, one bijele nišane, ne može to biti nikako dobar osjećaj. Međutim, kada vidimo da ljudi nisu zaboravili poslije 28 godina šta se desilo i da dolazi sve više svijeta koji nije direktno povezan sa Srebrenicom niti je koga izgubio, a dolazi da oda poštovanje nevino ubijenim Bošnjacima, to je ogromno”- smatra ona.
Nažalost, svi koji su preživjeli Srebrenicu i njene strahote, nisu više isti ljudi.
“Mi imamo dojam da kada se nasmiješimo, imamo dojam da to nije taj osmjeh koji bi bio da nismo sve ovo preživjeli. Toliko toga smo izgubili da je to nemoguće opisati u jednoj rečenici. Ali, evo, imamo našu djecu i ovu divnu omladinu koja je naša osveta jer nečija namjera je bila da nas nema. Ali, evo, nas”- zaključuje doktorica.
(Nataša Tadić)