Subota je, hladno jutro februarsko, živa u termometru se spustila na -9. Mraz okovao tuzlanske ulice, bijeli se kao snijeg. Ispred marketa Bingo u tuzlanskom naselju Irac, tačnije ispred bivšeg TUŠ-a, postavljen dušek, deka, posuda za hranu, voda. Razmišljam da je neko prespavao ispod Bingove nastrešnice. Dok razgledam ognjište, prilazi mi starija gospođa. Pita me, „Je li Garo bio ovdje“? Kažem da ne znam o kome govori. Kaže da tu spava njena beba te da mu je donijela keks i mlijeko. Dok mi objašnjava, iz magle dolazi pas. Crn je, a sijed, debeo, previše, reklo bi se. Ulazi u napravljeni mu krevet, gleda u gospođu kao u najrođenijeg. Iz cekera mu vadi hranu za pse, prvo baca dva komada ispred njega. Pojede ih. Dio sipa u posudu i polijeva toplim mlijekom, kaže, „Eto,donijela majka keks“.
Pitam gospođu je li ona napravila kućicu psu? Objašnjava mi tako da sam shvatio da je pas sam sebi donio dušek i deku, te da se on brine o svim stanovnicima Irca, a ne oni o njemu.
Odlazim od gospođe, završiti neke obaveze. Usput čujem drugu gospođu kako tepa psu: “Ovčice moja, ljepotice moja, jesi li me poželjela?”.
U povratku srećem gospodina srednjih godina, donio i on hranu za Garu ali mu ne daje, jer još nije pojeo ni obrok od gospođe. Pitam ga za psa.
„Pa ovdje je neko vrijeme, vidiš i sam, ostario je. Mi mu donosimo hranu, vodu. Ko je donio krevet, ne znam, ali ko god je, neka je. Vidiš kakva je hladnoća vani“ – priča gospodin. Dok razgovaramo, pored nas prolazi mlađi muškarac, namrgođen, hladno mu, sebi u bradu reče, ali dovoljno glasno da čujemo i mi: To treba sve pobiti!
Stotinu ljudi, stotinu ćudi, reklo bi se. Mrki ostade, leži, drijema, nema razloga za brigu. Puno je više, ipak, onih kojima je beba, nego onih koji bi ga gađali iz puške. Hvala Bogu da je tako.
(Balans)