Foto: Balans
Sedam je sati. Sunce se, kao kakav stidljivi statista, tek probija pored Turalibegove džamije, nećkajući se da li da uopšte započne dan u ovom našem malom, velikom teatru. Iz ugla Narodnog pozorišta pojavljuje se Igor Labud. Za većinu Tuzlaka to je sasvim dovoljno, ime koje ne traži objašnjenje.
Igor je, htjeli mi to priznati ili ne, dio inventara grada. Ikona jedne čudne, pomalo bolne urbane legende. Godinama je kružio između tržnih centara i haustora, kao da su to stanice neke njegove lične, beskrajne linije. Danas je, kažu, na sigurnom, smješten u Dujama, u Doboj Istoku. Njemu su Duje i spas i kazna, siguran sam. U Tuzlu navrati o praznicima, kao čovjek koji nikad nije do kraja otišao.
Ponudio je kafu. Nisam stigao. Posao, obaveze, ona poznata svakodnevna trka u kojoj uvijek misliš da imaš još vremena. Dva sata kasnije, evo ga opet, isti Igor, ali sad s tranzistorom u ruci, ide prema centru. Kao da nosi vlastiti soundtrack kroz grad. Dvaput je dvaput, reklo bi se. A možda je i znak da neke susrete ne treba odgađati.
Dan se potom razmahao. Šiba, što bi narod rekao, k’o da ga vranci vuku. Između obaveza, uspio sam na brzinu sjesti s dragom prijateljicom. Ima lijepe vijesti. I znaš kako to ide, obraduješ se tuđoj sreći kao da si je lično naručio.
Sretoh jutros i kolegicu Enisu Alibalić, tuzlansku novinarku i spisateljicu, koja predstavlja svoju treću knjigu “More, hvala ti”. To je zrelije i zaokruženo djelo o životu, odnosima i ličnim previranjima, napisano prepoznatljivim, ali dubljim stilom. Enisa i dalje potvrđuje ono što se odavno govori, da je najbolji novinar među piscima i najbolji pisac među novinarima. Njena knjiga nije samo čitanje, nego i tihi putokaz prema sebi. I nju sam danas sreo dvaput.
A onda, popodne. Ludilo, standardno. Vijesti stižu brže nego što ih čovjek stigne svariti. Uhapšen direktor Rudnika Banovići. Kažu, protupravno sebi pribavio 45.000 maraka. Kad to prevedeš na jezik prosječnog radnika u Bosni i Hercegovini, to su dvije, tri godine rada, znoja i poneka neprospavana noć. Ali, ruku na srce, Rasim nikad nije bio prosjek. U tome i jeste cijela stvar.
Večer polako spušta zavjesu, ali predstava se ne završava. Sutra je novi čin. Prije podne sjednica Skupštine, trebalo bi da bude smijenjen Žarko Vujović. Trebalo bi. U ovoj zemlji, to trebalo bi ima težinu romana. Hoće li zaista biti, zavisi od zastupnika SDA. Neki, kažu, možda neće ni doći. Ako opozicija pripomogne, Vujović ide u prošlo vrijeme.
A mi? Mi ćemo opet ustati u sedam, gledati kako sunce traži put između minareta i zgrada, sretati svoje Igore, preskakati kafe i nadati se da ćemo sutra imati više vremena. Ili barem više pameti da ga ne trošimo olako.
(V.M.)