Foto: Balans
Izjave Dušanke Bećirović sa posljednje konferencije za medije vjerovatno će još dugo odzvanjati u javnosti, ne toliko zbog njihove snage, koliko zbog poruke koja se iz njih iščitava. U pokušaju da objasni zašto su zahtjevi ljekara neopravdani, ministrica zdravstva Tuzlanskog kantona otvorila je mnogo šire pitanje, kako vlast uopće vidi profesiju doktora.
Naravno, u njenoj verziji stvarnosti problem je prilično jednostavan. Doktorima je povećana plata za oko deset posto, povećana je satnica, kolektivni ugovor je potpisan i važi do naredne godine. Drugim riječima, sistem funkcioniše, pregovori su vođeni, a oni koji su izašli na ulicu očito su, kako se da zaključiti iz minističinih riječi, pretjerali.
Pa ipak, ono što je zaista zaparalo uši javnosti nije bila računica o koeficijentima niti birokratski jezik pregovora. Bila je to rečenica koja zvuči kao da je izgovorena usput, gotovo nehajno, ali nosi težinu cijelog jednog mentaliteta,
„Prije 50 ili 60 godina je bilo nešto veliko biti doktor, ali sada je to zanimanje kao i svako drugo“
U pravu je ministrica, donekle. I jeste tačno da doktor danas nije polubožanstvo kakvim ga je nekada zamišljalo društvo. Medicina je profesija, a ne mit. Ali postoji mala razlika između zanimanja “kao i svakog drugog“ i zanimanja od kojeg, u doslovnom smislu, zavise ljudski životi.
Po toj logici, mogli bismo zaključiti i da je pilot samo vozač autobusa na većoj visini, a hirurg tek majstor sa nešto skupljim alatom.
Teško je, ipak, zamisliti da je isto kada ti vodoinstalater zamijeni česmu ili kada hirurg operiše srce. Ili je isto?
No, možda je ministrica zapravo željela poslati jednu drugačiju poruku, dobrodošli u realnost Bosne i Hercegovine. Jer, kako je i sama naglasila, „mi živimo u Bosni i Hercegovini, a ne u Evropskoj uniji“. U toj rečenici ima više iskrenosti nego u cijelom ostatku konferencije.
Zaista, živimo u zemlji u kojoj mladi doktori masovno odlaze u Njemačku, Austriju ili Sloveniju. Tamo gdje je, gle čuda, doktor i dalje cijenjena profesija, i simbolički i materijalno.
Ali problem je što u toj realnosti Bosne i Hercegovine vlast često djeluje kao da je odlazak ljekara neka prirodna pojava, poput kiše ili snijega. Dešava se, pa šta.
S druge strane, doktorima se poručuje da „precjenjuju sebe“. To je možda i najzanimljiviji dio cijele priče. Jer ako postoji zanimanje koje se mora precjenjivati u smislu odgovornosti, to je upravo medicina. Malo ko želi da ga liječi doktor koji o svom poslu razmišlja sa dozom skromnog profesionalnog minimalizma.
U svemu tome ostao je i jedan mali, ali simboličan detalj sa konferencije. Nakon što je zvanični dio pressa završen, ministrica se obratila jednoj novinarki riječima: „Vidi, cura draga”. Taj kratki trenutak, izvan formalnih izjava, možda je najbolje oslikao atmosferu cijelog događaja, nervozu, defanzivu i osjećaj da je cijela priča već odavno izmakla kontroli.
Možda su, kako kaže ministrica, ljekari protestima „srozali struku“. Ali jednako je legitimno pitanje da li se struka još brže srozava kada joj vlast poručuje da nije ništa posebno.
Jer ako je doktor zanimanje kao i svako drugo, onda se ne treba čuditi kada ti svaki drugi doktor spakuje kofere i ode tamo gdje to zanimanje ipak znači malo više. Show, očigledno, mora da ide dalje.
(Balans)