Bosanci i Hecegovci gaje posebnu vezu s kafom i ispijanjem popularnog napitka koji je postao mnogo više od navike u našoj zemlji. Rečenica “Hoćemo li piti kafu” ilustruje mnogo više od od same kafe, pa tako nerijetko poziv na kafu znači i izlazak, zaljubljivanje, tračanje, dogovaranje poslova i raznih marifetluka.
Ja,naprimjer, veliki sam poštovalac i ljubitelj kafe, a i kahve. Ako nisam u prilici piti sa nekim, pijem je sam, vrlo često. Neki dan uz kafu listam po internetu i naletim na članak, kako je naučno dokazano da je britanski glumac Robert Pattinson najljepši muškarac na svijetu. Ne bi mi mrsko ustati do ogledala, pogledam sebe, uz sebe, niz sebe. Realno, spram njega sam izrazito nelijep.
Imam običaj, barem sedmično jednom, otići kod nene na kafu. Sama je, red je, a i volim je.
Pijemo neki dan kafu. Bila mi je jučer snaha Rasimovica, priča mi.
Hajd, lijepo, kažem.
Ma ne čuje ništa, gluha k’o top, veli nena.
Smijem se i pitam, kako je Rasimovica, nisam je vidio dugo?
Ma eto, dobro sam, malo me bole noge, ostalo je dobro, razborito će nena.
Isto uz kafu, čitam ozbiljnu kolumnu u jednoj novini. Naslov privlačan, pa otvorim. U tekstu stoji:
“Etiketikaža kao osnovna stilska figura ovdašnjeg političkog polja, stranačkih agitpropova i botova za svrhu ima isključivo i prije svega diskreditaciju i denuncijaciju.”
Da bih shvatio konstrukciju rečenice i poentu iste morao sam potražiti pomoć Googla, za čak dvije riječi.
Uz kafu sam čuo priču o mladiću iz okoline Tuzle, kojem su, jer kod nas je tako red, sugerisali da bi se trebao oženiti obzirom da ima tridesetak godina. Sjedeći uz mater, izvijesni mladić je zagrli i odgovori nagovaraču na ženidbu „Ne ženim se ja dok je meni moje supruge“.
Imam jednog druga, svaki dan nakon posla pijemo kafu. Skoro je bilo, stanemo na trafiku kupiti cigare. Čašica razgovora sa trgovkinjom nikoga nije ubila, pa je tako obavezno par pitanja, pošalica, sugestija. Za to vrijeme iza nas gospođa čeka da plati vodu. Da ne bi čekala sugerišemo da ćemo platiti mi, kaže žena nema potrebe, insistiramo. Ona ode u autobus, mi da platimo cigare i vodu, fali nam marka. Trgovkinja veli: Svaka vam čast, častite, a nemate dinara.
Poslom sam, prije par dana, bio na jednoj vjerskoj manifestaciji. Trajalo je to dobrih sat, dva. Kada je konačno završilo, izlazim. Na izlazu gospođe nude kafu u plastičnim čašama. Uzmem jednu, bezbeli.
Izmaknem se od vrata vjerske institucije, zapalim cigaru, kafa godi. Iza leđa mi dolazi stariji gospodin, ima sedamdest i koju godinu. Nikad ga prije nisam vidio, nije ni on mene. “Imal’ šta na belegiju”, pita me. Slabo, rekoh. U tvojim godinama sam ja s njim mogao lupati orahe, kaže mi. Odhuknu on sebi, a ja sebi.
I belegija je univerzalni pojam u BiH, ima više značenja od kojih je, ipak, kad sve sabereš i oduzmeš, najvažnije, može li se s njom razbiti orah ili ne može.
(Autor: Kafedžija)