Foto: Balans
Potpuno je jasno da je dvodecenijska priča o izgradnji Bloka 7 Termoelektrane Tuzla neslavno završena. Mjesecima se špekuliše o tome da li je Elektroprivreda BiH raskinula ugovor o izgradnji Bloka 7 sa partnerima iz Kine, potpisan prije deset godina. Elektroprivreda BiH izbjegava javnosti dati informaciju da li je ugovor o izgradnji Bloka 7 zaista raskinut.
Istovremeno, od 1. augusta ove godine potrošači koje snabdijeva Elektroprivreda BiH će plaćati skuplju struju. Iz ove kompanije, koja je u 2023. napravila gubitak od nevjerovatnih 331 milion KM, ovo poskupljenje uporno odbijaju nazvati pravim imenom, te ga nazivaju „usklađivanjem“ cijena.
Ko su odgovorni za propast pompezno najavljivanog, „generacijskog projekta“ Bloka 7? Zbog čega demokratizacija proizvodnje i potrošnje električne energije nije još zaživjela u Federaciji BiH, te da li elektropriovredna preduzeća sprečavaju energetsku tranziciju države? Čeka li Bosnu i Hercegovinu još mračnija energetska budućnost? Na ova i druga pitanja odgovarao nam je Almir Muhamedbegović, energetski analičar, te autor tekstova na portalu NOMAD.
Kako gledate na ovu cijelu priču oko projekta izgradnje Bloka 7 Termoelektrane Tuzla? Da li je po Vašem mišljenju ovaj projekat bio zasnovan na realnim temeljima? Da li je pri tome bio uvažavan širi kontekst ukidanja korištenja fosilnih goriva?
Priča o Bloku 7 je stara skoro dvije decenije. Javnost možda ne zna, ali kada je 2006. godine BiH potpisala Ugovor o osnivanju Eneregetske zajednice, naša država je kandidirala osam velikih eneregetskih projekata, među kojima je bio i taj Blok 7 TE Tuzla. Tada su ti planirani projekti, vrijednosti oko 2,5 milijarde KM, ocjenjeni kao potpuno realni od strane Sekretarijata Eneregetske zajednice. Već 2007. godine Blok 7 je razmatrala tadašnja Vlada FBiH kao nešto što se mora realizovati. Prvo je priča o tome započeta sa austrijskom firmom APET (Austrian Power and Environment Technology). Potom se godinu kasnije, 2008. pojavila velika njemačka energetska kompanija Energie Baden-Wuerttemberga (EnBW) sa kojom se potpisao i Protokol o finansiranju i eksploataciji novog energetskog postrojenja u Tuzli. Uprkos potpisanom protokolu, tender je dolaskom nove Vlade FBiH poništen, a 2010. godine na novom pretkvalifikacionom natječaju za gradnju Bloka 7 je izabran švicarski Alpiq, koji strujom snabdijeva trećinu potrošača Švicarske. Naravno, treba imati na umu da je to bilo prije 16, 17 godina. Od tada se priča o termoelektranama okrenula u sasvim drugom smjeru jer je paradigma o dekarbonizaciji koja je potom uslijedila, projekte elektrana na ugalj stavila u sasvim drugi kontekst.
Kako je moguće da su se u priči o bloku 7 potencijalni partneri mijenjali kao na traci?
Po nepisanom pravilu, sa svakom promjenom vlasti u FBiH, osim što se mijenjaju ministari energije, mijenjaju se i ljudi koji zauzimaju direktorska mjesta u obje „državne“ elektroprivrede, pa samim time i u Elektroprivedi BiH. U slučaju bloka 7, kako bi koja politička opcija u FBiH zgrabila vlast, tako bi novi ministar uz pomoć federalnog premijera, zatečne predugovore proglasio vrlo lošim. Potom bi se tražio novi partner, odnosno, investitor, koji bi putem pregovora sakrivenih od javnosti, postajao favorit nove vlasti.
U poslovnom svijetu, to je jedna nenormalna situacija, koja je rezultat partijskog upravljanja javnim kompanijama. Znači, kada uđete u veliki projekat, vrlo je loše, da nakon što kompanija prođe pretkvalifikacije za izbor, vi kao vlada sada kažete da se to sve vraća na početak. U očima energetskih kompanija, koje su tada predlagale da se, nakon izgradnje bloka 7, struja dijeli po sistemu 50-50% i na taj način otplaćuje taj projekat, Vlade FBiH i Elektroprivreda BiH su posmatrane kao nepouzdan partner. Rezultat svega toga je bio da je Vlada FBiH 2014. godine za partnera konačno dobila kineskog investitora iza kojeg stoji kineska država. Kinezi su došli u vrijeme prvog premijerskog mandata Nermina Nikšića, odnosno, kada je generalni direktor Elektroprivrede bio Elvedin Grabovica, tadašnji asistent profesoru i stranačkom šefu Zlatku Lagumdžiji. I onda je počela sva ta priča sa kineskim investitorima, sa odobravanjem kredita u mandatu premijera Novalića i resornog mininstra Džindića, koji je ocjenjen kao nedozvoljena državna pomoć.
Priča o kineskom kreditu će se pretvoriti u svojevrsnu noćnu moru?
Upravo tako. Evropske banke su prestale kreditirati izgradnju termoelektrana, pa su iz Elektroprivrede bili prinuđeni da uđu u priču sa kineskom državnom investicionom bankom (CEXIM BANK).
Konačno, Vlada Federacije BiH je 2018. dala je garanciju u korist kineske banke za kreditno zaduženje JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo za realizaciju projekta izgradnje Bloka 7 – 450 MW TE Tuzla u iznosu do 613.990.000 eura ili 85 posto od ukupne vrijednosti Ugovora. Tu treba dodati i kamatu od 2,3 % i druge pripadajuće troškove po Sporazumu o kreditnoj liniji. Na kraju Parlament FBiH je taj kredit i odobrio.
Onda je počela priča sa nedozvoljnom državnom pomoći, gdje je Bosna i Hercegovina, odnosno, Vlada FBiH izgubila spor sa Sekretarijatom Energetske zajednice. U arbitraži je Ministarsko vijeće Energetske Zajednice zaključilo da je ta pomoć nedozvoljena. Bez obzira što su nam iz Elektroprivrede tvrdili da će se ta arbitraža završiti u „našu“ korist i bez obzira što je oko 400.000 KM plaćeno advokatskoj kompaniji da zastupa Elektroprivredu, pred Energetskom zajednicom. Spor je izgubljen, a 400.000 KM je otišlo u vjetar.
Situacija od loše postaje još gora kada Kinezi obavještavaju Elektroprivredu BiH da je “General Electric” odustao od proizvodnje kotla i generatora. Potom je kineski partner predložio zamjensku kinesku opremu. Ekspertski tim koji je Elektroprivreda BiH napravila uz pomoć slovenačkih konsultanata, ocijenio je da ponuđena kineska opremane zadovoljava karakteristike koje projekat bloka 7 treba da ima.
Onda su, skrivene od javnosti krenule prva, druga i treća opomena od strane Elektroprivrede. Smatram da je arbitraža između kineske kompanije i Elektroprivrede neizbježna, a njen ishod vrlo neizvijestan. Javnost ne zna da li je Elektroprivreda opomene poslala kineskom izvođaču u propisanom roku. Šta ako su zakasnili?
Stoga, nisam uopšte siguran da li će Elektroprivreda BiH već potrošenih skoro 300 miliona KM, moći vratiti.
Ko bi sada trebao za to odgovarati? U posmatranom periodu se promijenilo nekoliko premijera, resornih ministara, direktora Elektroprivrede BiH…
Kad govorimo o odgovornosti u slučaju Bloka 7, ne zaboravimo daje Elektroprivreda BiH u 90% vlasništvu Vlade FBiH. Tadašnji premijeri, kao i svi ministri Federalnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije (FMERI) su stoga vodili glavnu riječ. Na tim adresama možemo tražiti odgovornost. Naravno, Vlada se uvijek može pokušati sakriti iza Parlamenta FBiH jer je Parlament, na kraju krajeva, dao saglasnost i za kredit. A Parlament ne možete strpati u zatvor. Svakako da velika odgovornost leži i na generalnim direktorima Elektroprivrede BiH kao i direktorima za investicije. Tu su i članovi Nadzornih odbora Elektroprivrede BiH koji su postavljeni da nadziru rad generalnog direktora.
Kada, kao direktor, u privatnoj kompaniji napravite ogromnu finansijsku štetu, najmanje loše što vam se može desiti je da dobijate otkaz jer vlasnik kompanije neće sjediti skrštenih ruku. On će protiv vas, kao odgovorne osobe, sigurno pokrenuti postupak da namiri štetu koju ste njegovoj kompaniji lošim i nestručnim upravljanjem nanijeli. Stoga, svakom ministru i svakom premijeru ove Vlade, kada postavljaju ljude po političkoj, a ne stručnoj liniji, treba postaviti samo jedno pitanje: Da li bi ste te iste ljude, koje postavljate po nalogu stranačkih šefova, postavili za direktore u svojim privatnim kompanijama?
Da li je uopšte moguće konkretizovati krivicu za skoro 300 miliona KM koji su u slučaju Bloka 7 čini se bačeni u vjetar?
Kada bi postojala želja da se jasno detektuje odgovornost, mislim da ne bi trebala velika pamet da se ustanovi ko je šta potpisivao, odnosno, ko je šta odobravao. Neko je potpisao da se potroši 20 miliona KM za nasutu i ograđenu ledinu koja sada stoji kod Termoelektrane Tuzla. Neko je potpisao da se digne kredit od 214 miliona KM. Neko je odobrio da se tih 214 miliona avansno uplati Kinezima. Neko je potpisao da Blok 6, koji je najpotentniji blok koji Elektroprivreda ima, bude kolateral za kredit. Neko je trebao na vrijeme uputiti žalbu za neizvršavanje ugovora. Šta će biti ako skoro 300 miliona KM bude izgubljeno?
Vlast u FBiH ističe kao veliki svoj uspjeh činjenicu da je paket energetskih zakona u FBiH usvojen.
Bez obzira na samohvalu vlasti u FBiH, mi još uvijek nemamo definisanu energetsku strategiju na nivou države niti imamo definisane tačne datume izlaska termoelektrana iz pogona. Mi imamo donesene zakone u oba entiteta. Aktuelna Vlada FBiH prešućuje da su ti pomenuti zakoni, uz pomoć GIZ-a i USAID-a, napisani za vrijeme prethodne Vlade FBiH. Ni slučajno ne želim biti advokat niti jedne vlasti, ali to je činjenica. To su Zakon o električnoj energiji, Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije i Zakon o energiji i regulaciji energijskih djelatnosti u Federaciji BiH. Oni su bili pripremljeni, ali ih prethodna vlast, zbog nekog razloga, nije stavila na glasanje pred federalni Parlament.
Kako gledate na proizvodnju struje za vlastite potrebe? Smatrate li da se namjerno koči sprovođenje donesene zakonske regulativa koja omogućava demokratizaciju proizvodnje struje?
U pomenutim zakonima, posebno u Zakonu o korištenu obnovljih izvora energije i Zakonu o električnoj energiji u Federaciji, definisana je, između ostalog i mogućnost da potrošači budu i proizvođači struje (prosumeri). Radi se o demokratizaciji proizvodnje, a ujedno i potrošnje struje. Tako je data mogućnost da potrošač proizvodi struju, a da višak koji ne potroši ubacuje u mrežu. Prema tom zakonu, „poravnanje“ energetskog ili monetarnog kredita između prosumera i njegovog snabdjevača, se radi na kraju prvog kvartala sljedeće godine. Ono što ja smatram da nije dobro riješeno Zakonom o korištenju OIE je to da stekao prosumer razliku (u slučaju da ste više proizveli nego potrošili) koja se obračuna na kraju prvog kvartala, primorani da dajete besplatno snabdjevačima (većinom su to dvije elektroprivredne kompanije), dok one tu struju svojim potrošačima i dalje prodaju.
Sada je potrebno donijeti podzakonske akte koji će te zakone sprovesti u realnom životu. Elektroprivreda, koja je ujedno i operator distributivnog sistema, ima, nažalost, mogućnost, da zbog zaštite sopstvenog profita, zakoči razvoj takvih projekata ne davanjem ugovora za priključenje. Moguće je da elektroprivrede u BiH prosumere vide kao izazov s kojim jednostavno ne žele da se suoče. Jer ako počnemo da proizvodimo svoju struju, naravno da će Elektroprivreda manje prodavati struje. To je isto kao kad proizvodite u svom vrtu svoje povrće, manje ćete ići na pijacu da to povrće kupujete. Prema novom Zakonu o korištenju obnovljih izvora energije domaćinstava će moći da apliciraju za jednokratno sufinasiranje izgradnje vlastitih prosumerskih elektrana. Mislim da je to dobra zamisao, koja je mnogo poštenija od davanja poticaja milionerima putem premija i feed-in tarifa. Ostaje da vidimo kako će ovo biti sprovedeno u praksi.
Sve više se spominju takse na CO2 koje će BiH morati početi plaćati od 1.januara 2026. godine, šta možemo očekivati?
Obzirom da vlasti ništa do sada nisu uradile po ovom pitanju, ništa dobro ne čeka velike industrijske zagađivače u BiH ako nastave da zagađuju kao što su to radili do sada. Do 1.1.2026. država BiH treba da uvede validan interni sistem obračuna CO2 taksi, usklađen sa sistemom koji postoji u EU (ETS – emission trading sistem),koji nalaže da zagađivač plaća svoje emisije kad pređe dozvoljene besplatne kvote. U tom slučaju, novac sakupljen od poreza na ugljik bi se plaćao unutar BiH. U suprotnom će se početi primjenjivati tzv. mehanizam prekograničnog obračuna ugljika – CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism). U tom slučaju će novac ići u zemlju u kojoj se izvozi, umjesto da ostaje u BiH. Istovremeno, svi proizvodi energijski intenzivne industrije postat će preskupi i nekonkurentni za izvoz.
Da li će uvođenje taksi na CO2 donijeti benefite građanima?
Smatram da je mehanizam uvođenja CO2 taksi za proizvode intenzivne industrije odličan način da zaštitimo građane od ekoloških nasilnika. Kad to već nije uradila vlast. Nijedan građanin kojeg truje velika industrija, nema razloga da saosjeća sa vlasnicima tih industrijskih zagađivača. Društveno neodgovorna vlast u BiH predugo zagađivačima gleda kroz prste, pod izgovorom da ta industrija zapošljava veliki broj ljudi. Stoga je ta „socijalna“ priča samo izgovor vlasti za jedan strašni ekološki kriminal zagađivača koji ubija ljude i nepovratno uništava prirodu.
Jednostavno, prljava industrija čelika, koksa, cementa, celuloze, sode, ali i struje iz termoelektrana u BiH je predugo zaštićena od bahate vlasti koja umjesto da zaštiti štiti svoje građane, liže ruku krupnom kapitalu koji stoji iza prljave industrije. Iako sebe žele da predstave u javnosti kao društveno odgovorne, ove kompanije su drski ekološki nasilnici, kojima je dugi niz godina dozvoljeno da nekažnjeno truju prirodu i ugrožavaju živote ljudi. Pogledajte samo koliko dugo termoelektrane u ovoj zemlji, koje su u vlasništvu entitetskih vlada, odbijaju da instaliraju postrojenja za redukciju otrovnih polutanata koje emituju. Za njih je to samo “bacanje para“. Ista je priča i sa opasnim zagađivačima poput lukavačkog GIKIL-A i Arcelor Mittal Zenica. Ljudi koji su primorani da žive u okolini ovih zagađivača su bešćutno žrtvovani od neodgovorne vlasti.
Od 1. avgusta imamo povećanje cijene električne energije u BiH.
Kada govorimo o zadnjem poskupljenju struje uprava Elektroprivrede BiH, spinuje na način da je to nije poskupljenje već „usklađivanje cijena“ od samo 10%. Pri tome se ne kaže da na našim računima za struju postoje tri odvojene cjenovne stavke. Prva stavka je električna energija, druga je mrežarina i treća stavka je naknada za obnovljenje izvore energije. Tako je sada stavka za električnu energiju povećana za 23% . Cijena mrežarine je ostala ista jer nisu ni podnijeli zahtjev za povećanje mrežarne. Onda su sabrali novu cijenu energije i staru cijenu mrežarine, te podijelili poskupljenje na dvije stavke i rekli da je povećanje samo 10%. To je kao kada vi na pijaci prodajete kruške i paprike i cijenu krušaka povećate za 100%, a paprike ne dirate. Pa kažete da su vaši proizvodi skuplji za 50%.
Koliko je ovo povećanje cijene struje opravdano?
Strujni „miks“ Elektroprivrede BiH je vrlo nepovoljan jer preko 70% proizvedene struje ove kompanije dolazi iz termoelektrana, koje imaju oko četiri puta manju produktivnost od slovenačke TE Šoštanj. A TE Šoštanj se u Sloveniji smatra financijski neodrživom. Prošle godine je Elektroprivreda BiH za 38% povećala cijenu uglja i tako dodatno povećala svoju proizvodnu cijenu iz termoelektrana, ali i ukupnu cijenu cjelokupnog proizvodnog miksa u kojem su i hidroelektrane i jedan vjetropark. Istovremeno, većina od šest rudnika unutar koncerna Elektroprivrede su finansijski u potpunom rasulu usljed endemske korupcije. U rudnicima su decenijama postavljani direktori koji su bili produžena ruke kriminala. Privatne kompanije bliske vlasti, dobijale su basnoslovne ugovore koje su bili pogubni za rudnike. Rudnici nikad nisu modernizovani, uprkos bajkama koje su izmišljali ljudi iz vlasti. U rudnicima imamo preko 2.500 administrativnih radnika viška. Nedostaje rudara kopača jer ljudi više ne žele da ručno pod zemljom kopaju ugalj čekajući da poginu u jami. U rudnicima se protivno zakonu isplaćuju plaće bez doprinosa što je svaka Vlada FBiH do sada svojim aktom odobravala. Znači Vlada krši zakon. Partijsko upravljanje je urušilo sve što je valjalo u rudnicima.
Jesu li pomenuti kriminal i politika koja sve to predvodi godinama, stavili sve ispred inetresa građana i njihovog zdravlja?
Suština problema u ovoj zemlji partokratsko upravljanje javnim kompanijama. Dok god postavljate politički poslušne, podobne ljude, vi nećete vidjeti napredak u ovoj zemlji. Ne biraju se najbolji tj. najstručniji, nego najposlušniji koji će sprovoditi instrukcije svojih šefova. A stranački šefovi rade za sopstveni interes i interes tajkunske postratne kaste koja je s njima povezna. To nije nikakva velika mudrost. Svi znamo da se na konkursima za direktore ne primaju najbolji kandidati, nego oni koji su etablirani unutar stranaka. Političari koji obnašaju vlast ignorišu činjenicu da javne kompanije trebaju da posluju tržišno i ostvaruju dobitak. Ako kompanija ostvaruje gubitak, manadžment mora odgovarati. Ali kod partijskog upravljanja nema te odgovornosti. Namješteni milionski tenderi i kriminalna zapošljavanja su osnovni razlozi zašto politika postavlja podobne i poslušne kadrove umjesto ljudi sa integritetom.
Kad je gospodin Buljubašić preuzeo upravljanje Elektroprivredom BiH u augustu prošle godine vrlo brzo je, mrtav hladan, izjavio da je zatečni gubitak 50 i nešto miliona KM, a da će do kraja godine biti preko 80 miliona KM. Nakon te izjave, Buljubašićev stranački šef, premijer Nikšić ga nije smijenio, što bi u poslovnom svijetu bilo sasvim normalno. Sada nam je gospodin Buljubašić saopštio da je gubitak preduzeća na čijem je čelu 331 milion KM. I opet se ništa nije desilo.
Može li se nešto promijeniti ako se sankcionišu odgovorni?
Mi živimo u zemlji gdje je pravosuđe, tačnije, tužilaštvo, uz neke izuzetke, možda i najjača karika u lancu kriminala. Ako nema adekvatne kazne za počinjeno krivično djelo, onda ni počinitelj nema razloga da prestane sa kriminalom. I ta toksična kombinacija korumpiranog tužilaštva i partokratskog upravljanja javnim kompanijama, napravila je ovo što jest. Teško je imati zdrav razum i biti optimista u ovoj zemlji.
Samo poštena vlast koja se brine o svojim građanima, može donijeti progres. Da bi dobili poštenu vlast, građani treba da razmišljaju za koga glasaju, te da tim glasanjem mogu kazniti one koji su iznevjerili njihovo povjerenje. To je suština demokratije.
Kakva je budućnost energetskog sektora i šta će se dalje dešavati?
Mi na nivou države nemamo usvojenu energetsku strategiju, a bez nje se ne može znati ni krajnje odredište energetike niti put koji do tog odredišta vodi. Nacrt Nacionalnog akcionog plana za klimu i energiju BiH je prije više od godinu dana upućen Sekretarijatu energijske zajednice, gdje je ocijenjen kao veoma neambiciozan i nerealan. Po tom nacionalnom akcionom planu, država BiH planira da blokove termoelektrana stare oko 50 godina rekonstruišu i da ih rabe sve do 2040. godine. Mislim, to je toliko nerealno da se čovjek upita o čemu su tvorci pomenutog nacrta uopšte razmišljali. Kada imate takav nacionalni akcioni plan za klimu i energiju, vi vidite da politika ovdje zaista neozbiljno shvata obaveze dekarbonizacije. Smatram da mi trebamo da uvedemo dekarbonizaciju potrošnje struje, da što više proizvodimo za sebe, i da što manje uzimamo iz mreže. Što se tiče dekarbonizacije, realnost je da ogroman broj ljudi u ovoj najsiromašnijoj zemlji Evrope, nema para da obezbijedi hranu na stolu, a kamo li da pravi solarne elektrane na kućama, ako ih uopšte ima. Mi smo društvo intenzivnog energetskog siromaštva. Mnogo ljudi u ovoj zemlji žive u kućama bez fasada i u starim oronulim zgradama. Ja mislim da ćemo vrlo brzo doći u situaciju da će cijena električne energije i dalje rasti, te da će većini osiromašenih građana sa anticivilizacijski niskim platama sve teže i teže biti plaćati struju, što je već sad slučaj.
U javnosti ukazujete na opasnost kolonizacije elektroenergetike u BiH? Šta taj termin ustvari znači?
Mi gotovo na dnevnoj bazi svjedočimo da privatne kompanije, kroz netransparentne procese, dobijaju koncesije za velike projekte o obnovljivim izvorima energije za solarne elektrane i vjetroelektrane bez učešća lokalne zajednice. I onda se desi da bageri počnu ljudima kopati pod prozorima. Pogledajte šta se dešava u Hercegovini.
Te privatne kompanije nemaju nikakve obaveze da isporučuju tu električnu energiju za javno snabdijevanje građana. One imaju samo obavezu plaćati 1-2% od vrijednosti proizvedene struje na ime koncesione naknade. A te lokacije su neprocjenjivi resursi jedne države. Mešetari povezani sa vlasti će te koncesije poslije prodati velikim privatnim stranim kompanijama koje imaju novca da te elektrane i naprave. Privatne kompanije će potom tu struju prodavati tamo gdje postignu najveću cijenu. Tri državne elektroprivrede, koje su javni snabdjevači strujom za građane su do sada napravile samo dva vjetroparka i niti jednu veliku solarnu elektranu. Stoga se može desiti da ostanemo i bez lokacija i bez struje. To državu može dovesti u poziciju energetske kolonije privatnih investitora.
U tekstovima na Nomadu često ističete da je preprodaja bilansnih viškova JP EP BiH stranim nakupcima registrovanim u BiH, jedan od glavnih uzroka financijskih problema ove kompanije, koji graniči sa kriminalom?
Mene strašno iritira kada se zvaničnici ove zemlje hvale kako je BiH veliki izvoznik struje. To je ustvari namjenska poluinformacija koja bi trebala da nas prikaže kao strujnu velesilu, što BiH nikako nije. Kad se tako hvali, vlast izbjegava da kaže kako su najveći izvoznici struje iz BiH ustvari strane kompanije koji su samo preprodavači, nakupci naše struje. Decenijama je Elektroprivreda BiH svoje bilansne viškove struje prodavala na unutrašnjem tržištu velotrgovcima iz Slovenije i Švicarske, koji su poslije kupili kajmak i izvozili tu struju. Vlast ne govori o tome da su, osim EFT koji izvozi svu struju iz svoje TE Stanari, najveći izvoznici struje iz BiH veletrgovci iz Švicarske i Slovenije koje imaju po jednog zaposlenog u Mostaru i Sarajevu. Oni godinama kupuju viškove najviše od Elektroprivrede BiH i prodaju po puno većim cijenama. U NOMAD-u kroz tekstove o elektroenergetici pokušavamo između ostalog, da raskirnkamo opasni mit o BiH kao velikom izvozniku struje, koji je usmjeren na zamagljivanje istine o preprodaji struje.
Pogubna preprodaja struje nakupcima je jedan od uzroka financijskih gubitaka Elektroprivrede BiH. Mislim da je Elektroprivreda u toku 2022.godine, kada su bile rekordne cijene struje, izgubila, prodajom nakupcima umjesto na berzi, sigurno preko 200 miliona KM. Ta dobit, kao i propuštena dobit zbog zakonskog ograničenja struje industriji od preko 300 miliona KM, je trebala da završi u Elektroprivredi BiH, a završila je u privatnim džepovima. Iz Elektroprivrede BiH su rekli da oni još uvijek nisu registrovanina srbijanskoj berzi struje, a da na hrvatskoj berzi ne mogu biti registrovani zbog „komplikovane“ procedure. Znači, njima je bio to izgovor: “Ne možemo da se registrujemo da bismo prodali i izvozili na berzi, pa moramo viškove prodavati nakupcima“.
Ta višedecenijska preprodaja viškova struje Elektroprivrede na unutrašnjem tržištu nakupcima je, po mom mišljenju, jedan veliki i za sada neprocesuirani kriminal.
(Nataša Tadić)