Foto: Balans
U Kalesiji su danas dodjeljni ključevi od 20 stanova za 20 korisnika iz socijalno ugrožene kategorije stanovništva te raseljenih i izbjeglih lica, a u okviru programa regionalnog stambenog zbrinjavanja.
Na dodjelu ključeva novih stanova na korištenje u Kalesiji, danas zajedno dvije žene. Ulaze skupa u zgradu, tražeći broj stana sa ključa. Stan je dobila Ramza Ibrahimović, a njena komšinica Senija Paščaninović, došla je kao podrška. Njihova priča, duga tri decenije, zanimljiva je i pokazuje kako nečije malo, nečije je puno.
Pričaju nam da je Ramza iz Bratunca i već tri decenije živi kao podstanar u Hidanima kod Kalesije.
“Živjela sam od 1995. godine sama. Sve kiriju plaćala. Šta ću. Ovo mi je sada dobro. Trebam namjestiti, nekako ću”- priča Ramza. Njena komšinica Senija priča da je Ramza prošla težak put. Iz ratnog pakla u Hidane je došla 1995. godine sa starim i nesposobnim roditeljima, dok su ostali ubijeni u Podrinju. Ramza je osoba sa invaliditetom i pomoć joj je bila potrebna.
Ramza Ibrahimović
“Pomagala sam im, njoj, materi, ocu. Kada je nena umrla, ona je ostala bez ičega, imala je ranije to nenino primanje. Nije imala marke da dođe do Kalesije. To zna i narod i opština”- prepričava. Senija je velikodušno odlučila Ramzi da pomogne da riješi stambeno pitanje ali i da dobije invalidsku penziju od 350 KM.
“Pomogla sam joj sve. Izganjale smo papire, dobila je i penziju. Išle smo i u Bratunac zbog papira. Da nađemo papire od braće koja su izgunula. Niko nije vjerovao da ćemo uspjeti to sve i da ona dobije stan. Presretna sam jer sam doživjela ovaj dan. Puno je naroda mi govorilo da nema ništa od toga. Evo, dokazale smo da ima. Sve se može kada se hoće”- kaže Senija i dodaje da je presretna zbog svoje prijateljice.
Senija Paščaninović
“Više sam danas sretna ja, nego ona. Neka se i ona konačno smiri. Lijepo joj je bilo i u kući gdje je stanovala, gazda joj dao, on je u Austriji. Ona je tu održavala, čistila, prala. Ali tuđe je tuđe”- ističe ova žena. Ramza i Senija provode dane zajedno, družeći se i ispijajući kafe, pričaju nam.
“Ma, lijepo nam je. Ona meni dolazi više. Jedemo, pijemo. Ako treba kakav papir joj izvaditi, odemo”- ističe Senija. Kada se Ramza useli u stan, neće više biti blizu.
Ramza i Senija u novom stanu
“Ma, tu smo. Nismo daleko. Njoj su moja vrata uvijek otključana. Opet ću se sve pobrinuti za nju. Doći ću joj kad mognem, a malo sam i ja slabijeg zdravstveno stanja. Imala sam prije tri godine infarkt i bila u bolnici. Kome god možeš pomoći, pomozi. Nikoga ne ostavi gladnog”- poručuje Senija. Ramza kaže da je bila zabrinuta kada je njena prijateljica bila u bolnici, plakala je svaki dan i pitala kad će kući.
Ramza i Senija pred novom zgradom
“Ne mogu joj nikada zaboraviti šta je uradila za mene. Uvijek ću joj ići i da ona meni doće u novi stan da pijemo kafu. Šta god druge kone kažu, ona je meni najbolja na svijetu”- kroz smijeh kaže Ramza i odlazi dalje sa Senijom, praveći neke nove planove za budućnost, makar malo bolju od tegobne Ramzine prošlosti.
(Nataša Tadić)