Foto: Tahir Žustra i Ervin Čolaković
Tahir Žustra i Ervin Čolaković, novinar i snimatelj Televizije Nova BH, proteklih danas su boravili u Turskoj odakle su izvještavali o neviđenim posljedicama zemljotresa koji je pogodio Tursku i Siriju. Gledatelje su svaki dan novim informacijama i snimcima, informisali šta se dešava, kako teče potraga za nestalima i kako sve to preživljava narod Turske.
Oba ova medijska radnika u Tursku su išla dobrovoljno. I Ervin i Tahir bili su svjesni da idu na težak teren.
“Tog dana, kada smo dobili informaciju da idemo u područja pogođena zemljotresom, imao sam određenu dozu straha i osjećaj neizvjesnosti zbog svega što smo do tada vidjeli na televiziji i društvenim mrežama. Kao otac dvoje maloljetne djece, bio sam svjestan odgovornosti prema svojoj porodici, ali sam se javio da idem dobrovoljno. Jednostavno, osjećao sam da trebam biti tamo, da i kroz naše izvještaje mogu na neki način pomoći tim ljudima. Biti tu, prenijeniti činjenice, ispričati nevjerovatne ljudske priče”- priča Ervin. No, ni on ni Tahir nisu znali da će ih dočekati toliki haos tamo. Putovanje do ugroženih područja je bilo dugo zbog niza problema u zemlji pogođenoj zemljotresom. Po dolasku tamo, prvo su primjetili strah kod ljudi. Na letu od Istanbula do Gaziantepa, sretali su ljude koji su dolazili, ako ne iz pravca juga prema Istanbulu, onda su željeli od Istanbula ići tamo vjerovatno jer su tamo imali familiju i prijatelje koji su nestali u ruševinama.
“Taj strah je bio toliko dominantan da nas je pratio sve do Gaziantepa i tamo na aerodromu kad smo stigli nakon skoro 30 sati puta od Sarajeva do te lokacije. Na aerodromu su nas dočekale stotine i stotine porodica koje su doslovno na sve strane bile, nadajući se da će uhvatiti prvi slobodan let za Instabul. Vidjeli smo da su letovi za Istanbul bili otkazani, konstantno prolongirani i to je stvaralo novu tenziju i nervozu”- priča nam Tahir. Tek po dolasku na ugrožena područja, ovaj novinar i njegov snimatelj su se uvjerili u neopisive razmjere te katastofe i tragedije koja je pogodila turski narod na jugu zemlje i na sjeveru Sirije.Trebalo je ostati profesionalan i skoncentrisan u sredini gdje je vladala potpuna katastrofa i neizvjesnost. Koliko je teško dočarati kamerom sve ono što su tamo vidjeli i doživjeli?
“Izuzetno je teško kamerom dočarati sve što su ti ljudi doživjeli i preživjeli. Na sve strane su ruševine i mrtva ljudska tijela koja smo izbjegavali da snimamo, porodice i majke koje plaču zbog svojih gubitaka, itd. Sve to veoma utiče i na nas, a ,ipak, svjesni da mi nismo tu bitni, važno je biti profesionalac, prenijeti prave i provjerene informacije, ostati objektivan, vjerodostojan, bez senzacionalizma, ni na koji način ne zloupotrijebiti ljudsku bol i patnju. Bilo je trenutaka kada samo se spremali za javljanje uživo i postavimo se na poziciju kod određene ruševine, gdje nema stradalih. Međutim, u toku našeg javljanja, spasioci su uspjeli izvući nekih četiri ili pet ljudskih tijela i redaju ih oko nas, a porodice trebaju da ih prepoznaju. Sve to dešava dok smo mi uživo u programu i onda kolega Tahir trudi se da sakrije emocije i pokušava da skrene pogled sa svega onoga što se odvija samo metar od nas. Neki ljudi su rekli da, ako postoji apokalipsa, onda je to ovo”- slikovito pojašnjava Ervin.
I pored mrtvih tijela i očaja oko njih, i jedan i drugi su uspjeli zadržati svoj profesionalizam i obaviti zadatak zbog kojeg su došli. Kompleksno, izazovno i stresno je uvijek izvještavati o ljudskoj boli, a ovo iskustvo teško je porediti sa bilo čim, mišljenja je Tahir koji je već 13 godina u medijima.
“Teško je sa jedne strane ostaviti ono što si ti kao čovjek i sa druge strane, forsirati onu profesionalnu stranu vodeći računa o strogim etičkim pravilima prilikom izvještavanja. Drago mi je ako smo uspjeli napraviti balans između toga i ako smo u eter puštali informacije koje su bile objektivne, informativne i potrebne u tim trenucima. To je bilo bitno i meni i snimatelju. Čovjek ste, pogađa vas sve to, ne možete gledati, a da vas ne dotiče. Tanka je linija između profesionalizma i neprofesionalizma. Drago mi je ako smo uspjeli još jednom pokazati da novinarstvo mora biti tako. Ne smije ni dodavati ni oduzimati, ni kadrirati ljudsku bol, nego samo prenositi situaciju onakvu kakva je ona u stvarnosti jer je i takva previše teška i bolna i dovoljna sama za sebe”- kaže ovaj mladi novinar. Ipak, ponekad je bilo teško zadržati emocije. Ervina je posebno ganuo momenat kada je prvi put vidio beživotna tijela spasioci vade iz ruševina.
“Od svega što smo vidjeli i doživjeli tamo, najviše me dotaknuo ili možda bolje rečeno, slomio momenat kad sam prvi put svojim očima vidio kako tijela stradalih vade ispod ruševina i stavljaju ih u vozilo koje ima zelene rotacije, a zelene rotacije tamo znače smrt. Tek tada sam osjetio i shvatio gdje smo došli i čemu svjedočimo. Odmah dan nakon toga, svjedočili smo i pronalasku i spašavanju živih ljudi iz ruševina uz pomoć naše ekipe GSS iz Feredacije BiH i njihovog psa Atosa. Taj momenat će mi ostati upisan kao jedan od najznačajniih u životu! Taj dan smo slavili život”- prisjeća se snimatelj. I upravo pomenuti spasioci pokazali su svu svoju humanost i spremnost da pomognu, uporno i hrabro tražeći preživjele pod silnim gomilama betona, srušenih, zgrada, kuća, srušenih života.
“Izdvojio bih mnoge usputne situacije koje su se dešavale meni i kolegi Ervinu, a koje smo rješavali i olakšavali jedan drugom. Izdvojio bih solidarnost tih ljudi tamo, srdačnost u svojoj toj boli prema nama kao medijskoj ekipi dok smo izvještavali. Izdvojio bih veliki profesionalizam naših spasilaca, spremnost, stručnost, a i komunikaciju prema nama. Ne postoji član našeg tima koji nas nije pitao jesmo li gladni, imamo li sve, treba li nam neka pomoć, njihova pomoć pri prebacivanju do određenih lokacija. To je sve nama olakšalo rad i to ne možemo zaboraviti jer ovakav stresan teren, ljudi poput spasilaca su nam učinili lakšim”- ističe Tahir. On se posebno osvrće na tegobne momente iščekivanja na ruševinama. Turski narod, priča on, pokazao je veliku smirenost.
“Na terenu smo vidjeli različite narode i običaje, različite pristupe. Iako smo svjedočili brojnim stresnim i bolnim situacijama, a posebno kad se izvuku tijela i počne identifikacija. Vidjeli smo različit način nošenja sa boli. To je samo pokazalo kolika je ova zaista tragedija. Ono što je na mene ostavilo jak utisak je ta smirenost kod većine turskog naroda, taj sabur, kako ga mi zovemo, koji je u tim trenucima puno značio. Stojite na ruševini sa velikim brojem članova porodica i svi strpljivo čekaju, nadaju se pozitivnoj informaciju. Ne mogu vam opisati koliko je taj sabur prisutan kod ljudi koji su izgubili sve”- naglašava Tahir.
U programu Nove TV gledatelji su imali priliku vidjeti Tahirov prilog sa mladićem koji je izgubio sve i pokazao tu nevjerovatnu smirenost, iako je u zemljotresu izgubio cijelu porodicu i veliki dio familije. On se spasio jer je te kobne noći morao u dežuru u gradsku bolnicu u Ankari gdje radi kao ljekar. Da je ostao tu, ne bi ostao živ.
“Kaže da ne smije o tome razmišljati već mora biti smiren jer jedino takav može pomoći porodici da ih dostojanstveno sahrani. Taj primjer najbolje oslikava koliko su ljudi tamo smireni i koliko su na raspolaganju jedni drugima”-kaže Žustra i dodaje ni on ni kolega nisu imali nekih većih problema te da su osjetili poštovanje, kada su kazali da su iz Sarajeva i BiH došli daj pokažu svijetu kolika je patnja turskog naroda i da im je potrebna pomoć da to prevaziđu. Jedini problemi su se pojavljivali kada da im nije dozvoljeno prići bliže ruševinama da snimaju u nekim mjestima, a to zbog opšte sigurnosti. Recimo, u Gaziantepu je cijelu koordinaciju nad spasilačkim akcijama imala policija sa AFAD-om i ekipa Nove BH morala se konstantno pravdati zašto je na toj i toj lokaciji.
“Imali smo neke opstrukcije u snimanju, ali uglavnom zbog prevencije i naše sigurnosti. Nisu nam dozvoljavali da se približimo puno samim mjestima nesreće kako bismo autentično prenijeli situaciju sa terena. Međutim, u drugim krajevima gdje je bilo puno više razorenih područja, imali smo više slobode da se približimo ljudima i ruševinama, da što autentičnije prenesemo stvarno stanje sa terena. Sreća, nas nije zadesilo, ali smo čuli od kolega iz drugih medija, o ne baš lijepim situacijama odakle su izlazili bez svojih stvari i slično. Bio sam tamo sa našim ljudima spasiocima i vidio kako oni reaguju na katastrofu. Teško, zaista. Svi su pogođeni, šokirani”- kaže Tahir. Njemu ovo nije prvi puta da izvještava iz kriznih područja. Tako je 2019.godine izvještavao o posljedicama zemljotresa u Albaniji.
“Čini mi se da je ovo gore nego izvještavati poslije nekih ratnih operacija. Nemam to iskustvo i ne znam. Ali po iskustvima starijih kolega koji su bili i u Turskoj, stekao sam dojam da je gore. Kada priroda pokaže zube, tada sve riječi i misli padaju u vodu. Tada je doslovno gola borba za život i borba sa vlastitim mislima da nastavite dalje kako znate i umijete”- priča on.
Za razliku od njega, Ervin je bio u ratnim područjima, tačnije, u Ukrajini. Mislio je da neće imati goreg terena.
“Kada je krenuo rat u Ukrajini početkom prošle godine, kolegica Đurđijana Vujović i ja, dvanaest dana izvještavali smo sa ukrajinsko-poljske granice o velikom valu izbjeglica koje su krenule da pronađu spas u drugim zemljama Evrope. Tada sam mislio da je to najveća katastrofa kojoj svjedočim nakon rata u BiH. Međutim, Turska me sada demantovala. S obzirom da smo vrijeme provodili sa spasilačkim ekipama, sa njima smo išli u ona najteže pogođena područja. To nisu prizori i događaji koje ćete vi samo zabilježiti kamerom. Vi zapravo svjedočite katastrofi u kojoj je hiljade ljudi stradalo, ostalo bez domova, bez svojih najmilijih. Na mjestima gdje su nekada sretno živjele porodice, gdje je odzvanjao smijeh, dječija graja, na mjestu gdje se odvijao život, sve se srušilo za tren. Takvi događaji u čovjeku probude različite emocije. Miješaju se strah, tuga, neopisiva bol i osjećaj bespomoćnosti. Istovremeno, osjećate zahvalnost da su ljudi koje volite živi, zdravi i sretni. Onda opet, zahvaljujete Bogu za sve što imate i molite ga da se ovakvo nešto nikada nikome ne ponovi”- pojašnjava Čolaković. Tahir i Ervin u teškim trenucima su bili osuđeni jedan na drugog. Tu nije bila samo u pitnaju kolegijalnost i obavljanje radnog zadatka, već kako sačuvati razum i izvući živu glavu iz haosa kojem su danima bili izloženi. Iako skupa rade već četiri godine, na ovom terenu su se još bolje upoznali i zbližili.
“Tahira znam već četiri godine i mislio sam da ga poznajem dobro. Međutim, tek na ovom terenu sam ustvari vidio kakva je osoba i koliki je čovjek i profesionalac. U svemu mi je bio od pomoći i pri ruci, u svakoj situaciji je bio uz mene. Obzirom da mi kamermani na ovakve terene nosimo dosta opreme i sve to u jednom trenutku postane izuzetno teško za nositi i baratati, posebno u uslovima gdje je sve puno prašine, oko vas nema ništa, loš je internet, idemo pješice od lokacije do lokacije. Sa Tahirom je to sve bilo lakše”- kaže Ervin. Kao i uvijek, bila je poneka i anegdota, ovaj put sa Tahirom u glavnoj ulozi.
“Naime, nakon prve noći provedene u Gaziantepu, u kojoj je bilo bar pet šest zemljotresa, a mi smo smješteni u jednom hotelu, odakle idemo svaki dan prema drugoj lokaciji koja je pogođena. Ujutru vidim Tahira kako ide sa svim svojim ličnim stvarima i koferima prema autu. U momentu sam se nasmijao i pitao ga: “Gdje si ti pošao sa svim tim stvarima?”, a kasnije sam shvatio da je to bio jedan jako promišljen i pametan potez, jer nismo zapravo znali hoće li taj hotel uopšte na kraju dana biti na svome mjestu kad se vratimo”- rekao je Tahirov snimatelj.
Sa druge strane, Tahir, također, ima samo riječi hvale za svog kolegu.
“To je neko s kim sam proteklih dana dijelio svoje strahove, zadovoljstvo zbog profesionalnog urađenog posla, razmišljanja, opažanja, misli o svemu što smo zajedno prošli. Ne znam da li bi to mogao proći sa nekim ko nije poput Ervina, staložen, smiren, stručan, edukovan i toliko spreman da, kada stvari izmaknu kontroli, izvuče situaicju u posljednji čas. To je odlika velikih profesionalaca i karakterna crta onih koji vole ovaj posao. Ne rade ga, žive ga. Ervin je to svaki dan meni, kao prijatelju i kolegi, pokazivao i dokazivao svakim svojim potezom. Zaista je bilo zadovoljstvo jedan tako stresan teren, dijeliti sa profesionalcem koji je svakim svojim potezom olakšao stvari. Ja mu se duboko zahvaljujem. Sretan sam što je moj kolega, sretan sam što naša televizja imao profesionalce poput njega i ljude na koje se može računati i da će posao uraditi profesionalno, korektno i u skladu sa strogim načelima struke.”- zaključuje ovaj novinar.
U svakoj situaciji, pa i u ovoj, medijski radnici su pokazali složenost i solidarnost jedni prema drugima. Naime, Tahir i Ervin su po dolasku ostali bez svih ličnih stvari zbog haosa na aerodromima.
“Zahvaljujući kolegama Aidi i Mirsadu sa Al Jazeere Balkans, imali smo toplu odjeću koja nam je bila jako potrebna tamo. Kolege sa TRT World, Suad i Aksel, također su nam bili od velike pomoć po našem dolasku tamo. Zbog svega ovoga veoma je važna kolegijalnost i prije svega ljudskost svih nas koji se nađemo na ovakvim terenima”- poručio je Ervin. I njega i Tahira čekaju neki novi tereni, nove priče i nadamo se, ne više prirodne katastrofe poput ovog zemljotresa.
(Nataša Tadić)