Foto: Balans
Svjetski dan sjećanja na žrtve saobraćajnih nezgoda obilježava se svake treće nedjelje u mjesecu novembru. Ove godine Svjetski dan sjećanja na žrtve saobraćajnih nezgoda obilježava se pod sloganom: „Prisjeti se, podrži i djeluj“, dok je ovogodišnja tema događaja „Pravda“ gdje se želi ukazati na brojne zakonske slabosti kada je riječ o odgovornosti krivaca za saobraćajne nezgode sa smrtnim posljedicama i teškim ozljedama i poboljšanje prevencije saobraćajnih nezgoda i sigurnosti učesnika u saobraćaju.
Bojan Šuvira iz Bijeljine žrtva je saobraćajne nezgode. Nastradao je vrlo mlad i postao osoba sa invaliditetom. A život je zamišljao drugačije. Sa 16 godina počeo je raditi na ringišpilu i tako zaradio novac za polaganje vozačkog ispita. Sa 18 godina dobio je vozačku, a već u 20. godini kupio svoje prvo auto.
“Plate tada nisu kod nas bile dobro i ja sam počeo raditi u Crnoj Gori. Volio sam more, da izlazim, da se družim. Uvijek kada dođem sa terena, sa društvom sam izlazio. Kada izađemo, uvijek smo voljeli popiti. Volio sam izazove i govorio da jednom se živi”- priča Bojan. I tako je mislio i govorio sve do 17. septembra 2012. godine. Sa 21 godinu doživio je saobraćajnu nezgodu.
“U selu gdje živim, bila je proslava i cijelo moje društvo je išlo. Kada sa krenuo od kuće, sjeo sam u auto. Htio sam sa autom u provod. Pošto sam tek došao sa terena, drug mi je poslao poruku da bi volio da sjedemo, popijemo koju i da ne dolazim sa autom. Ostavio sam ključeve i pješke otišao”- prisjeća se on. Imao je tada i djevojku te se kući planirao vratiti ranije kako bi nju ujutru vozio doktoru. Na proslavi ostaje do 23:00 sata, pokušavajući izvući se od društva i ići kući.
“Zaustavljali su me i govorili da idemo negdje na još jedno piće. Nećkao sam se, nisam htio ići. Onda su rekli zar nije moja rečenica da jednom se živi? Otišli smo dalje. To nije bilo jedno piće već smo ostali do tri sata ujutru”- kaže on. Kada su krenuli kući, vozač aumobila u kojem su bili, počeo je “divljati” cestom. Upozoravali su ga da to ne čini. Bojan je bio na suvozačevom mjestu. Vozač nije slušao upozorenje. U jednom trenutku naišli su na krivinu, Bojan je samo vidio šljunak sa desne strane i skrenuli su sa ceste. Dvojica drugova koja su bila iza, izašla su i počela bježati kroz kukuruze kao i vozač. Bojan nije mogao.
“Ja sam ih dozvao da se vrate i pomognu mi da izađem jer mi je vrat zarobljen između krova i vrata. Oni su se vratili, auto je u tom momentu planulo. Ja sam im rekao da ugase prvo auto pa ću ja izaći. Nisam znao da sam toliko povrijeđen. Oni su vratili auto na točkove. Meni je glava počela sama padati. Rekao sam im da mi pridrže glavu jer me vrat boli, da zovu hitnu jer nisam dobro”- Bojanova sjećanja još su svježa na tu kobnu noć. Kada je došla Hitna pomoć, doktor ga je pitao li svjestan, Bojan je rekao da ga samo vrat boli i da će sve biti dobro. U bolnici u Bijeljini, snimili su kičmu i vrat te rekli da mora za Beograd. Doktorima je rekao da nazovu sestru, nije htio uznemiravati majku i brata koji su bili kući. Put prema Beogradu je bio težak, tri puta je doživio kliničku smrt i oživljavali su ga. Tamo su mu prvo ušili glavu, a poslije dva dana je operisan.
“Poslije operacije, prestala su mi i pluća raditi i završio sam na respiratoru. Kada sam došao sebi, prišao mi je doktor i saopštio da nikada više neću moći hodati. Da od mene sve zavisi hoći li iz kuće izaći u kolicima ili ću čitav život provesti u krevetu. Nisam znao kako se osjećam. Mislio sam da je to sve ružan san”- kaže Bojan. Nažalost, nije bio san već teška stvarnost puna problema, borbe i boli. U bolnici je bio 21 dana u Beogradu, 18 dana na respiratoru. Prebacuju ga u bijeljinsku bolnicu gdje provodi nekoliko dana, a onda je uslijedila rehabilitacija u banji u Banja Luci. Nekoliko mjeseci je ležao u krevetu i gledao u plafon. Onda su ga počeli dizati da pomalo sjedi.
“Tu su me učili da što više budem samostalan. Napravili su mi pomagalo. Da mogu sam da se obrijem, da mogu kašiku staviti u to pomagalo da sam jedem. Ja sam i dalje mislio da će to sve proći, da će medicina napredovati i da ću stati na svoje noge i vratiti se svom životu”- objašnjava. Nakon devet mjeseci, vraća se kući. Otac je prilagodio sve u kući kako bi Bojan mogao sam funkcionisati. Iako mu je napravio rampu, ni danas ne može sam izuaći bez nečije pomoći. Porodica i prijatelji su bili uz njega.
“Mene je prvo bilo sramota izaći iz kuće. Društvo je dolazilo dva, tri puta dnevno da idem s njima šetati kroz selo. Danas, teško je. Ali život ide dalje”- kaže ovaj član Udruženja žrtava saobraćajnih nezgoda “Step”. On je održao predavanje mladima u Tuzli, pokušavajući kroz svoj primjer pokazati šta znači biti žrtva saobraćajne nezgode i koje posljedice ostanu.
“Držimo predavanje mladima da uče na našim greškama, ne svojim. Ali uvijek ostaje žal za propuštenim, Za žurkama, druženjem, za tim da neću postati roditelj. Moj savjet mladima je da pijani ne upravljaju vozilom,da zovu taksi, roditelje da vas bezbjedno vrate. I, kao što vidite u mom slučaju, ako vi niste konzumirali alkohol, a jest vozač, ne sjedajte s njim u auto”- poručuje Bojan koji je zbog jedne vožnje, ostao invalid za čitav život.
(Nataša Tadić)