Sekcija za rukotvorine “Žene za tradiciju” u živiničkom naselju Šerići, nastala je 2015. godine kao ispomoć Kulturno umjetničkom društvu „Modrački mornari“. Sekciju čine žene koje nisu zaposlene, tačnije, domaćice iz ovih krajeva. Šta sve rade, priča nam Zumra Hasić koja je ovdje od osnivanja sekcije.
Zumra Hasić
„Spremamo domaću hranu, izdale smo i svoju kuharicu. Pletemo, šijemo, vezemo. Držimo do svoje tradicije. To prenosimo na naše mlađe djevojčice iz KUD-a i tako“ – kaže Zumra za Balans.
Prekrasne ručne radove koje rade ove vrijedne žene, nije lako napraviti. One su znanje brusile jedna uz drugu, a dosta su naučile u mladosti od majki.
Hajra Kamberović
„Krojim, heklam. Sebi sam skrojila ovu majicu, isheklala. Volim krojiti, plest čarape, sve“ – kaže Hajra Kamberović, članica sekcije.
Mirsada Čičkušić nam pokazuje vez koji radi i koji je milimetarski precizan.
Mirsada Čičkušić
„Radim ovaj vez lančanac, pa ću ovaj puni vez. Prvo nacrtam olovkom, skiciram i polako vezem“ – kaže ona.
Vunene čarape koje rade žene iz Šerića postale su svojevrstan brend koji je dospio van granica naše zemlje. Čarape ovih vrijednih žena griju noge i u Parizu i Londonu. Sanela Čičkušić, koja na maestralan način vodi ovu sekciju kaže da od svega „kane i neki dinar“.
Sanela Čičkušić
“Ovo što radimo,uspijemo nešto prodati na sjamovima, nešto preko Facebook i Instagram stranice, obogatimo svoj kućni budžet i to nam dobro dođe za neke izlaske i putovanja“ – priča nam Sanela.
Sanelina majka Rasema najstarija je članica sekcije, ali i najkonkretnija i najrazboritija. Kaže da je pletenje savladala uz pomoć svekrve i majke.
Rasema Čičkušić
„Sa pletenjem sam počela još kao dijete uz majku. Prvo se vuna češlja i prede. Mi to ne radimo, imamo proizvođača koji nam to obezbjedi pa mi onda radimo sa tom pravom vunom“ – kaže Rasema.
Najvažniji segment svega je druženje i razgovor uz kafu, a vrlo često bude i bogata sofra, koje se ne bi postidjeli najelitniji svjetski restorani.
„Ja sam imala potrebu za ovakvim udruženjem jer sam žena domaćica. Odhranila sam dijete i ima se na pretek slobodnog vremena“ – kaže nam Mirsada Čičkušić. Sa Mirsadom se slaže i Hajra Kamberović.
„Kada dođem ovdje, pomladim se. Postanem mlađa“ – kaže u jednom dahu Hajra. Zumra Hasić priznaje da joj je druženje sa ženama svojevrsna terapija.
„Meni ovo puno znači. Bila sam bolesna i svašta nešto. Otkako sam u udruženju, ovo mi je stvarno jedna dobra terapija“.
Dio terapije je očuvanje tradicije, koja, slobodno možemo reći, ne može biti u sigurnijim rukama.
„Svi ljudi koji kupuju naše proizvode koji se baziraju na tradiciji, učestvuju u očuvanju tradicije, ne samo mi koji to izrađujemo i čuvamo već i svi oni koji kupe su učesnici očuvanja tradicije i kulture naše zemlje“ – zaključuje Sanela Čičkušić.
Što oči vide, ruke ovih vrijednih žena naprave, a sve prenose na mlađe generacije.
(Balans)