Foto: Printscreen
Irvasi u Laponiji imaju važnu ulogu u ovo doba godine, uključujući zaštitu klime. Jedući grmlje, oni pomažu u povećanju refleksivnosti snijega i leda, piše BBC.
Tiia Jeremejeff, stočarka irvasa u sjevernoj Finskoj, uzgaja irvase, odnosno, stado koje ima njena porodica. Irvasi zimi borave u ograđenom prostoru u Kierinkiju, 110 km sjeverno od Arktičkog kruga gdje je -15 stepeni Celzijusa na snijegu dubokom oko 20 cm.
Uzgoj irvasa osigurava prihod za više od 20 različitih autohtonih zajednica na Arktiku. Ukupno, oko 100.000 ljudi je uključeno u uzgoj oko 2,5 miliona domaćih irvasa u devet zemalja. Tradicionalno, autohtone zajednice su koristile irvase za transport, odjeću i hranu. U toplijim mjesecima, sobovi slobodno lutaju i hrane se lišajevima i drugim biljkama, gazeći zemlju dok idu. Pritom sprečavaju rast drvenastih grmova koji se postepeno pretvaraju u šumu.
Grmlje i šumski pokrivač generalno mogu zvučati poželjno, ali u slučaju arktičkog pejzaža, mogao bi izbrisati drevni ekosistem koji karakteriziraju otvorene šume, poznate kao borealne šume i arktička tundra bez drveća. Širenje žbunja, također, može pogoršati utjecaj klimatskih promjena jer istraživanja sugeriraju da grmlje zadržava toplinu koja otapa permafrost i zagrijava tundru, piše BBC.
Istraživanja pokazuju da globalno zagrijavanje zapravo ubrzava žbunjavanje Arktika, budući da toplije, duže vegetacijske sezone ubrzavaju rast biljaka. Irvasi pomažu da se uspori ovaj proces i ozelenjavanje tundre jedući i gazeći biljke. Studija koja je analizirala satelitske snimke pokrivača grmlja na poluostrvu Jamal u sjeverozapadnom Sibiru, pokazala je da je vegetacija u tom području ostala stabilna gdje je došlo do porasta populacije sobova od 75% između 1986. i 2016. godine, uprkos porastu ljetnih temperatura. Ispaša irvasa na poluotoku Yamal kompenzirala je posljedice klimatskih promjena. Također, je pomogla očuvanju staništa tundre kako bi domaće vrste kao što su mahovine, lišajevi i nisko rastuće vrbe mogle nastaviti napredovati.
“Irvasi jedu lišajeve i druge biljke. Također ih gaze kako bi se pobrinuli da vegetacija nije previše gusta, a to održava tlo hladnijim. Gusta vegetacija na tlu bi zadržala mnogo topline. Ako nema lišća i trave, tlo se više smrzava, a zimi se smrzava ranije”- pojasnila je Tiia Jeremejeff.
Klimatske promjene su stvorile ozbiljne izazove za uzgoj irvasa posljednjih godina, što je dovelo do češćeg padanja kiše na snijeg, praćenih iznenadnom smrzavanjem, što stvara čvrst snijeg sa ledom na vrhu.
Takvi uslovi vladali su u sjevernoj Finskoj u zimu 2019-2020. kada je snježni pokrivač u sjevernoj Finskoj bio veoma gust i težak i sadržavao je ledene slojeve. Irvasi nisu u stanju da kopaju po ledu da bi pronašli hranu.
Kako bi spriječili izgladnjivanje, neki stočari, uključujući Jeremejeffovu porodicu, počeli su okupljati svoje životinje i držati ih iza ograde zimi kako bi im lako mogli obezbijediti dodatnu hranu poput sijena i peleta, ako se uslovi pogoršaju.
Međutim, ako su sobovi sve više ograničeni, to bi mogla biti loša vijest za klimu, jer istraživanje sugerira da sobovi koji slobodno lutaju, imaju najsnažniji učinak kada je u pitanju gaženje žbunja i zagrijavanja površine.
Sami vjeruju da je održavanje ovakvog načina uzgoja sobova ključno za održavanje ravnoteže u njihovom prirodnom okruženju.
“Mi dobijamo resurse iz prirode: beremo bobice, lovimo ribu i meso irvasa. Ali isto tako moramo da vratimo prirodi. Ne možemo samo uzeti”- poručila je ova stočarka.
Više o ovoj temi u prilogu BBC-a:
(Balans/ BBC)