Foto: Printscreen
Galapagoška kornjača danas je najveća kornjača. Ima velik leđni oklop, goleme udove i dugačak vrat. Velike su razlike u obliku oklopa i ukupnoj veličini, ovisno o tome s kojeg otoka potiče. Vrijeme uglavnom provodi pasući u malim skupinama, sunčajući se u barama li valjajući se u blatu. U vrijeme parenja mužjaci postaju teritorijalni i traže partnera, dok ženke naprave gnijezda u šupljinama na tlu u koja će položiti jaja. Iako neke životinje žive dulje od 100 godina, galapagoska kornjača i dalje ima status osjetljive vrste.
Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina i zbog toga ih nazivaju Metuzalemima među životinjama. Neki primjerci su dokazano doživjeli starost od 180 godina.
Tijekom prošlosti, znanstvene ekspedicije uzele su za zbirke ukupno 661 kornjaču (1888. − 1930.), a preko 120 kornjača odnijeli su krivolovci od 1990. godine do danas.
Glavna opasnost prijeti joj od unesenih vrsta, kao što su štakori ili mačke, koje jedu jaja i mlade, te zbog nadmetanja za biljke s kozama i kravama. Ugrožena je i zbog povećanja turističke industrije i širenja otočkih naselja. Kornjače žive na svim kontinentima osim na Antarktiku i poznate su po dugovječnosti.
Kornjače vide jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer, kao i svi gmazovi, imaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica postiže i prostorno i panoramsko vidno polje. Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo “pumpa” vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo “njuška” jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu, a i prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja. Kornjače nemaju vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete duboke vibracije u svojoj okolini.
Kako izgleda otok sa gigantskim kornjačama, prikazano je u videu:
(Balans/Wikipedia)