Foto: Balans
U martu 2020. godine preminula je porodilja Belma Isić iz Srebrenika. Porodica tvrdila da je jedan od uzroka nemar dežurnih ljekara u Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla. Mi smo šutili, malo na društvenim mrežama „protestovali“ i zaboravili.
Nekoliko mjeseci kasnije u istom kliničkom centru preminula je petnaestogodišnja djevojčica Maida Džafić, a zbog krivičnog djela protiv zdravlja ljudi u vezi sa krivičnim djelom nesavjesno liječenje dr. Meliha Zahirović Suljić je prvostepeno osuđena na godinu dana zatvora uz obavezu da plati sudske troškove, te isplati finansijsku nadoknadu roditeljima preminule djevojčice.
U ovome mjesecu očekuje se i presuda u slučaju Amire Selimović koja je preminula dva sata nakon otpuštanja sa Klinike za Interne bolesti UKC Tuzla.
Sve su to priče koje su se desile drugima i svi smo šutili.
Danas smo pročitali na društvenim mrežama i saopštenje porodice Avdić, čiji je muž, otac, brat preminuo ČEKAJUĆI. Damir Avdić naš je kolega, nenametljiv insan i tih. Pamtim ga tako za nekoliko mjeseci koliko smo imali priliku da se srećemo u istoj medijskoj kući.
Damir je čekao odobrenje za radioterapiju, čekao hemoterapije, primao ih i kada to njegov organizam nije lahko podnosio jer kad dođete na onkološku kliniku imate rak, ljekari su zadovoljni kada ste stabilno i nema priče o izlječenju, mogućnostima, komunikacija je svedena tek na saopštavanje broja metastaza, „sekudarnih promjena“, žaljenje na nedostatak lijekova i aparata.
I to postaju redovni izgovori za neobavljene poslove.
Ponekad je potrebno uhvatiti nečiju dobru volju i da dobijete „sistem“ za primanje terapija kojih zna nedostajati ili da budete „sretni“, ako za vas terapija uopšte ima. Ako nema, čekajte red za Sarajevo, Mostar, Banja Luku ili u neki od hrvatskih gradova. Sve to samo ako imate novca jer dijagnostika i terapije za onkološke pacijente se mjere hiljadama KM.
Klinički centar odavno je umjesto zdravstvene ustanove postao modna pista, pa su velikom broju važniji botokos i fileri, umjetne trepavice ili mišići od znanja i empatije prema ljudima koji iz kreveta u bijele uniforme gledaju kao u svetost koja život donosi. Trebalo bi tako da bude, ali da li je ako medicinska sestra zatvara vrata od pacijenta kome je pukla stoma kako „ne bi smrdio“?
Trebalo bi, a da li je tamo odakle će pacijenta uputiti za drugi grad svjesni da je lista čekanja duga po devet mjeseci i da im se možda više neće vratiti. Svejedno niko neće pozvati kolege u Sarajevu, Mostaru i dogovoriti neku listu prioriteta čiji bi kriteriji bili stanje oboljelog i dobna skupina.
Pravo na život zagaratovano je Evropskom konvencijom za ljudska prava, a našim očevima, majkama, braći, sestrama, djeci to pravo oduzimaju nestručni, podobni i partiji odani.
O pravu na život ništa ne znaju ni u Skupštini Tuzlanskog kantona jer jedino kada su se bavili UKC-om Tuzla bilo je prije 13 mjeseci, baveći se kadrovskom politikom i uskostranačkim interesima.
Linearni akcelerator nisu ni spomenuli, ni tada, ni poslije. Spominjali su mediji svako malo, naša Senka Dervišević borkinja za onkološke i hematološke pacijente koja je svoju terapiju dobila u Sarajevu i nikad nije dočekala nabavku uređaja koji bi sačuvao mnogoj djeci očeve i majke, majkama sinove i kćeri.
Umirale su Belma, Maida, Amira…. umro je Damir, a predani ljekari, istinski heroji će da šute zbog straha od mobinga i otkaza, novinari će „pakovati“ rečenice zbog indirektnih pritisaka i moćnika koji „dijele lekcije“ novinarkama o tome šta ne bi smjele, raja da šuti jer neko iz porodice negdje „leži“. Šutićemo zbog straha od osvete onih kojima je 8,5 miliona bilo važnije od života koji su izgubljeni od februara 2023. godine.
Šutićemo i moliti Boga da nam ne zatrebaju svi oni čija su imena zadnjih deset godina poznata i prije održavanja konkursa za prijem zaposlenika, svi oni kojima su gradski i kantonalni odbori dodjeljivali specijalizacije i unaprijeđenja.
Neka nam je pokoj dušama.
(Anisa Mahmutović)