Foto: Balans
Kad pogledamo naslov opsežne knjige autora Nike Jurića, nametnu se različite pretpostavke o sadržaju koji nas očekuje. Rijetki su oni koji će pogoditi, čak i kad pogledaju sadržaj i naslove.
Knjiga je jedan kaleidoskop doživljaja, sjećanja i ljubavi prema kraju gdje je autor rođen, prema ljudima, njihovom na-činu života, njihovoj duhovnosti.
Nije lako svrstati ovaj autorski rad u jedan od četiriju književnih rodova ili u neku od književnih vrsta. Taj epski, pripovjedački ton i sadržaj, protkan je pučkim i autorskim lirskim, očekivanim ili manje očekivanim, sadržajima.
To je ona nedokučiva i neistražena duša i narav bosan-skoga čovjeka koja je teško shvatljiva i pratljiva pa zato marginalizirana i često omalovažavana.
U „bosanskom loncu“, naravi i običaja, nije se lako snaći.
- Jurić je obrazovan čovjek koji se formirao u jednom odnosu prema svijetu što je u kratkom povijesnom trenutku, zbrisan kao gumicom. Trebalo se podići na noge i uzdići glavu, prilagoditi novim odnosima u društvu, ljudima koji su se do te mjere promijenili da to nije bilo ni lako pratljivo ni shvatljivo.
Niki je Juriću postalo jasno da one potiskivane vrijednosti koje je usvojio i ponio iz kuće nisu bezvrijedne. Prešućivane i svedene na lokalne, običajne sadržaje, na rubu nestanka i odlaska u zaborav, te su vrijednosti, u autorovom iskustvu svijeta, odjednom emancipirane i prevrednovane. Njihova egzistencijalna problematika, neobično doživljavanje ljubavi i neljubavi postali su do te mjere vrijedni i zanimljivi sociologu Juriću da se, naprosto, nametnula potreba, pisati o tome, zabilježiti to.
Sve je bilo na rubu nestanka jer u kraju više nema ljudi, a i oni koji su ostali, obrazovani i neobrazovani, nisu u tome vidjeli velike vrijednosti. Kažu da roditelj kad ima, na neki način, ugroženo dijete, njega baš najviše voli i izdvaja u odnosu na drugu djecu…
Susrevši se s drugim sredinama i ljudima, uvidio je autor vrijednosti vlastitoga kraja i svega onoga što ga čini posebnim u odnosu na druge.
I, na poseban način, zavolio je svoj kraj, svoje selo!
Selo moje pjesmom zove!
To je naslov koji, po sebi, u raznim varijacijama, nije osobito rijedak, ali ono što nas čeka kad otvorimo knjigu, nije uobičajeno. Najčešće čitamo eseje o rodnom kraju ili su tu sabrane pjesme koje se u selu pjevaju. U ovoj knjizi – ne!
Ovaj je uradak objedinio te sadržaje i, već samim naslo-vom, naglasio da su pjesme, pored ljudi i običaja, ljudskih naravi, važan segment ove zanimljive knjige.
Pučki distihovi bosanskoga čovjeka, tzv. bećarci, ljubavnih i uopće egzistencijalnih poruka, nisu dovoljno etablirani i emancipirani. To se osobito odnosi na pučke pjesme u Tuzlan-skome kraju jer je kraj vrlo rano proletariziran i nije ruralan kao većina krajeva u Bosni i Hercegovini. Rijetki su se time bavili, znali zapjevati i ovim pjesmama odaslati neku ozbiljniju poruku. Zato se u pjesmama Nike Jurića mogu susresti stihovi koji su prisutni u sadržajima iz drugih dijelova Bosne kao i oni koji su prilagođeni samo promjenom toponima. Te zajedničke poruke imaju mjesto i vrijednost među brojnijim porukama u kojima se spominju tipična tuzlanska mjesta, imena i običaji!
To nije samo domoljubni poriv autora što je otišao daleko od svoga sela i srcem svjedoči odlascima koji su, često, potpuno napuštanje i zaborav. To je zabilježena svijest, osjećaj duga i želje za svjedočanstvom o vlastitoj vrijednosti.
Svjestan činjenice da su sa povijesne kulturne scene ne-stale velike svjetske civilizacije, autor se potrudio pridružiti sve manjoj skupini lokalpatriota, ljudi koji nastoje očuvati svjedo-čanstvo o jednoj mikrokulturi koja je u opasnosti da se ugasi.
Iako sociolog po naobrazbi, napisao je djelo koje nije puki znanstveni objektivni prikaz, nego subjektivno, emotivno pri-kazivanje ljudi i običaja rodnoga kraja.
A to je – umjetnost.
Treba napomenuti: umjetnost jest slika života, ali opleme-njena umjetnikovom maštom.
Čitatelj u rukama ima knjigu Selo moje pjesmom zove koja slika život konkretnoga tuzlanskog kraja, običaja, ljudi i, što je stanovita posebnost, ima pjesme koje poručuju i svje-doče.
(Prof. dr. sc. Marica Petrović)