• tik tok

Tri decenije od likvidacije Bošnjaka u Bijeljini: Svi su znali, ali nisu htjeli reći istinu

Sep 24, 2022

U dvorištu kuće porodice Sarajlić u Bukrešu u Bijeljini danas je održana komemoracija u znak sjećanja i poštovanja prema zvjerski ubijenim porodicama  Sarajlić, Malagić i Sejemenović. Riječ je o brutalnoj likvidaciji tri porodice za čija ubistva još niko nije odgovarao.

Prije 30 godina, 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić koji su živjeli u bijeljinskom naselju Bukreš, među kojima i sedmero djece, mučki su likvidirani u zoru 25. septembra 1992. godine. Pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, poznate pod imenom “Pahuljice”, izveli su iz kuće sve civile koji su se tu zatekli, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i pobili, te tijela bacili u Drini.

Deceniju poslije, na groblju u Sremskoj Mitrovici, pronađeni su posmrtni ostaci 13 tijela, ukopani pod oznakama NN. Za sva nađena tijela postojala je uredna dokumentacija koju su vodili srbijanski organi i institucije. Nakon identifikacije i obdukcije, 30. jula 2005. ukopani su na mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini i to kompletna porodica Sarajlić. Do 2011. pronađeno je i sahranjeno 18-oro, a četvero se još uvijek vode kao nestali.

Amir Hadžisalihović, brat ubijene Amire Sarajlić, danas kaže su protekle godine bile patnja i bol za njega. On nije bio u Bijeljini te kobne noći jer živi vani.

„Bio sam mjesec prije toga, kada su organizatori zločina dolazili, obilazili, pratili, bacali bombe. Nestanak naših je bio dugo nepoznat. Svima smo se obraćali i uspjeli smo preko dobrih ljudi u Sremskoj Mitrovici da ih nađemo i ekshumiramo i obavimo dženazu. Od tada je tajac u pravosuđu koje je toliko loše da su godinama u ladicama držali taj slučaj dok nije došao jedan tim sa istražiteljem koji je učinio da dođe do istine i optužnice“- rekao je Hadžisalihović te kaže da je optužnica konačno pročitana te da se nada da će doživjeti pravdu.  On sve to priča dok stoji pred praznom kućom svoje sestra koja je ubijena sa kompletnom svojom porodicom i čije se domaćinstvo zauvijek ugasilo.

Te kobne noći ubijeni su Admir i Alma Sarajlić, djeca od 6 i 10 godina, njihova majka Amira (otac Sadik Hadžisalihović) rođena 1955. godine i njihov otac Osman (sin Izin) rođen 1956. godine, njegov mlađi brat Senad (1967), otac Izo (Izedin) rođen 1931. i majka Rašida (otac Osman Osmanović) rođena 1920. godine. Uz njih i Derviša Sarajlić (otac Mehmed Hamidović) rođena 1956, Muharem Sarajlić, sin Ćerimov (1952), mala Selma Sarajlić, kćerka Muharemova i Dervišina, rođena 1980. godine (imala je dvanaest godina) i njen brat Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (otac Osman Džafić) rođena 1934., i njena sestra Najla Džafić (1931), koja je te večeri došla da ih posjeti.

Pobijeni su i Sejmenovići : Jusuf (sin Hasanov) rođen 1949, njegova žena Izeta (otac Huso Roćević) rođena 1951. i djeca Edina (1973) i Edin (1979).

I Malagići : Rašid (otac Durmo) rođen 1947, njegova majka Haša (otac Alija), rođena 1926, Rašidova žena Amira (otac Alija Zulčić) rođena 1953, i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine prošle podiglo je optužnicu protiv osam pripadnika policijskih struktura Republike Srpske zbog sumnje da su učestvovali u ubistvu veće grupe Bošnjaka, među kojima su bile žene i djeca u mjestu Balatun kod Bijeljine u septembru 1992. godine. Za zločine na području Bijeljine, osumnjičeni su Živan Miljanović, pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bijeljina, Stevo Bokarić, pripadnik Službe državne bezbjednosti Bijeljina, Jovica Petrović i Mirko Simić, pripadnici Interventnog voda SJB-a, Goran Sarić, nekadašnji komandant Specijalne brigade policije Republike Srpske (RS) te Ljubo Marković i Slavnko Kočević, pripadnici Specijalnog voda MUP RS, takozvane ‘Pahuljice’, kao i Zvonko Pržulj. Optuženi su se izjasnili da nisu krivi.

Jusuf  Trbić je čovjek koji je najglasniji bio i za taj i za sve druge zločine počinjene u Bijeljini, danas ne krije razočarenje domaćim pravosuđem.

„Pravosuđu je trebalo 30 godina da dođe do ovdje, a ja sam kao običan građanin 2007.godine izdao dvje knjige „Majstori mraka“ i objavio ovaj slučaj. U toj priči se nalaze većina imena koja su obuhvaćena sadašnjom optužnicom. Priča je detaljna.  U Bijeljini se sve znalo o tome, ali pravosuđu su trebale godine da nešto uradi. To pokazuje gdje živimo. Činjenica da ovaj zločin govori o sistematičnosti zločina. Ovo je urađeno jer je neko procijenio da je proces iseljavanja Bošnjaka malo i onda im je potreban neki strašan zločin da natjeraju ostale da bježe jer, ako ubijaju djevcu od šest godina, šta mogu ostali očekivati?- pita se i danas Trbić. On podsjeća da je zločin bio brutalan, da je teško i pomisliti kako je sve to izgledalo. Ubijeni su odvedeni na obalu Drine, po troje izvođeni u grupama i ubijani, pa čak i sačmaricama.

„Strašno je ako se sjetite da je Goran Sarić koji danas ima čin generala policije, doborovoljno se prijavio da ide da ubija djecu. Na osnovu takvih stvari on je zaslužio čin generala. Strašno je to što su Bijeljinci znali za ovaj zločin, ali niko nije htio riječi progovoriti. Strašno je što i dan danas i političari i novinari i crkveni ljudi i obični ljudi, neće da progovore. To je tama koja je pala na sve nas i trebat će puno vremena da se raziđe, ako se ikada i raziđe“- zaključuje Trbić. On dodaje da Bijeljina danas obilježava Dan oslobođenja grada u 2.Svjetskom ratu od četnika i ustaša. Oslobođenje se slavi uz činjenicu da ovaj grad ima bistu Draže Mihajlovića, ulicu Arkanove garde i ulicu Četničkih vojvoda.

„Kakvo oslobođenje? Zaista je teško odgonetnuti šta oni slave. Prava je spora i nedostižna. Imamo već nekoliko slučaja u kojima su oslobođeni počinioci. Recimo, policajajac Nebojša Narančić je odveo oca Redžu Delića i njegova tri sina i priznao je da ih je odveo. Jedan je pronađen na groblju u Sremskoj Mitrovici, ostali nisu. I niko nije odgovarao, pa ni taj što ih je odveo. Drugi policajac, Dragan Čombić Čombe odveo je dvojicu mladića , svog školskog druga i još jednog momka, Faruka Bilalića i Mustafu Salkovića, priznao je to. On se ne sjeća svega i za to je oslobođen“- prisječa se Trbić koji je , inače, jedva preživio mučenja i premlaćivanja u Janji tokom proteklog rata, ali nikada nije posustao da priča o strašnim događajima u tom mjestu.

(Nataša Tadić)