Autor fotografije: Ron Haviv
Piše: Kemija Hodžić
Nakon osvojene osmatračnice „Fokstrot“ 8. jula 1995. godine Srbi su nastavili s napadima na osmatračnice „Sijera“ i „Juniform“ koje su bile na putu njihovog napredovanja. U naredna četiri sata holandski vojnici su predali i osmatračnicu „Juniform“, a 20 vojnika VRS ih je razoružalo, uzelo im pancire i ponudilo izbor ili da se pridruže personalu Vojske Republike Srpske na teritoriji koju su kontrolisali Srbi ili da se vrate u Srebrenicu. Oni su, kukavički, prihvatili prvu ponudu, pravdajući se kasnije, kako su odlučili da se vrate u Srebrenicu, ali da su na prvoj krivini vidjeli Bošnjake sa protivtenkovskim oružjem te su, ipak, odlučili da se pridruže personalu VRS u strahu da se ne ponovi scenarij koji se dogodio kada su napuštali osmatračnicu „Fokstrot“.
Pripadnici Holandskog bataljona su se 8. jula 1995. godine u 18:30 sati pridružili pripadnicima VRS koji su ih odveli na teritoriju pod kontrolom bosanskih Srba.(Komentar autora: Važno je napomenuti da je MKSJ u Predmetu Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih, holandske vojnike koji su imali mogućnost izbora – povratak u Bazu ili pridruživanje pripadnicima VRS koji su ih odveli u Bratunac, okarakterisao kao „zarobljenike“)
Prilikom napuštanja Srebrenice i odlaska u sigurni Bratunac sa pripadnicima VRS, razoružani pripadnici Holandskog bataljona su poslali poruku četi B i osmatračnici Sijera: „Bolje je da osmatračnica Sijera ostane na položaju, pošto je preopasno kretati se dok se sav bošnjački personal ne povuče“ – što direktno implicira da su pripadnici Holandskog bataljona štitili sebe od Bošnjaka, a ne Bošnjake od pripadnika VRS.
Kasno navečer toga dana Štab UNPROFOR-a u Sarajevu je poslao Izvještaj Štabu u Zagrebu u kojem se navodi da su Srbi preuzeli kontrolu nad dvije osmatračnice, a da je treća opkoljena, te da je to samo pokušaj bosanskih Srba da ograniče veličinu Enklave i da je to ustvari njihov odgovor na žrtve koje su im prošlog mjeseca nanijeli bošnjački napadi. Zaključak Izvještaja je da se očekuje napeta situacija unutar Enklave.
Dok su srpski vojnici osvajali osmatračnice pod kontrolom UNPROFOR-a Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je održao od ranije planiran sastanak u Ženevi na kojem nije bilo ni pomena o dešavanjima u Srebrenici jer niti jedan zvaničnik Ujedinjenih nacija nije ni bio obaviješten o napadima bosanskih Srba na Enklavu, a o ozbiljnosti situacije su telefonski, tek narednog dana, obaviješteni od Štaba UNPROFOR-a.
Po prijemu ovog Izvještaja Specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN-a je delegirao svoje ovlaštenje za upotrebu bliske zračne podrške na komandanta UNPROFOR-a koji je po dolasku u Zagreb obaviješten da nikakav zahtjev za zračnu podršku nije stigao u Zagreb.
Posmatrači UN-a u Sektoru sjeveroistok su 9. jula 1995. godine dostavili svoju procjenu situacije u Srebrenici u kojoj su jasno naveli da holandski vojnici nisu sposobni kontrolisati situaciju te da su: „civilno stanovništva, Armija RBiH i holandski vojnici prepušteni na milost VRS“. Ipak, važno je napomenuti, da je komandant Holandskog bataljona, samo dva dana prije, odbio zahtjev Ramiza Bećirovića da vrati oružje Bošnjacima koje su im oduzeli u procesu demilitarizacije tvrdeći da je UNPROFOR odgovoran za odbranu, a ne oni. Također, Bećirović je tražio od komandanta Holandskog bataljona da im holandski vojnici koji ne žele da ulaze u sukob sa pripadnicima VRS daju svoje oružje kako bi se mogli braniti, jer su isto učinili i pripadnici ukrajinskog bataljona u Enklavi Žepa, no i ovaj zahtjev je odbijen, iako je bio svjestan, kao što se navodi u Izvještaju posmatrača UN-a, da njegovi vojnici nisu sposobni kontrolisati situaciju u Srebrenici.
Istog dana, u 9 sati ujutro, srpski vojnici su stupili na osmatračnicu „Sijera“ pri čemu su razoružali vojnike i naredili im da voze do osmatračnice „Eho“ koju su pripadnici VRS zauzeli mjesec dana ranije, a nakon toga posadi UNPROFOR-a naredili da vozi do Bratunca odakle su se i javili pretpostavljenoj komandi, rekavši da prema njima dobro postupaju te da će ih evakuisati za Holandiju.
U isto vrijeme, načelnik Štaba UNPRFOR-a je nazvao generala Tolimira u Glavnom štabu VRS traživši od njega da vojnike iz Bratunca odmah pusti u Potočare, na što mu je Tolimir rekao da će prenijeti „prijedlog“ podčinjenima na terenu te izrazio saučešće zbog ubistva jednog holandskog vojnika od strane Bošnjaka.
Za to vrijeme, oko 3000 Bošnjaka takozvanog Švedskog naselja je počelo da bježi prema Potočarima i bazi UN-a. Komandant je naredio četi B da uspostavi privremenu osmatračnicu u blizini Naselja, a ista je poslala jedan transporter koji je tamo stigao u 11 sati prolazeći pored kolona izbjeglica koji su bježali sa svih strana prema Potočarima. Oko 14 sati četa je izvijestila da je stigla u Naselje, no da je ono ustvari prazno, a u povratku ove vojnike UNPROFOR-a je razoražala grupa od 20-ak Srba pri čemu su im uzeli transporteri naredili da pješače prema teritoriji pod srpskom kontrolom.
U toku dana, tri osmatračnice UNPROFOR-a su izložene napadima Vojske Republike Srpske, a komandant UNPROFOR-a je naredio da se prikupe ciljevi ukoliko bude bilo potrebe za zračnom podrškom te nazvao generala Tolimira koji mu je rekao da holandski vojnici nisu ratni zarobljenici te da su sami potražili pomoć od vojnika Vojske Republike Srpske, a oni su im istu i pružili.
Uskoro je i načelnik Štaba UNPROFOR-a nazvao Tolimira izrazivši svoju zabrinutost vezano za situaciju u Srebrenici te tražio objašnjenje za srpske napade, rekavši mu da će UNPROFOR svim silama braniti Enklavu ukoliko se srpski vojnici ne povuku posebno jer Bošnjacima nije vraćeno oružje koje im je oduzeto prema Sporazumu o demilitarizaciji. Tolimir mu je odgovorio da će provjeriti situaciju te ga ponovo nazvati za 30 minuta što nije učinio. Ovim razgovorom, komandant UNPROFOR-a je ustvari dao vjetar u leđa vojnicima VRS obznanivši im koliko su pripadnici Armije RBiH nespremni i nemoćni da se odupru napadima. U svom Izvještaju Generalni sekretar UN-a navodi i srpske izvore koji tvrde da su se za ovu akciju odlučili tek nakon što su ustanovili da je UNPROFOR nezainteresovan ili nespreman da brani Enklavu.
U isto vrijeme, pripadnici VRS su osvojili i osmatračnicu Delta, a vojnici UNPROFOR-a su odabrali da budu odvedeni u obližni gradić Milići koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba. Do 9. jula 1995. godine 30 vojnika UNPROFOR-a je odabralo da ostavi Srebrenicu i pređe na teritoriju koju su kontrolisati Srbi koji su ušli četiri kilometra u Enklavu i bili na samo jedan kilometar udaljenosti od Srebrenice.
Komandant UNPROFORA je nakon razgovora sa Štabom u Zagrebu odlučio da holandski vojnici blokiraju srpski prilaz Srebrenici s juga, očekujući da će uzvratiti vatru ukoliko Srbi odluče da napadnu Holandski bataljon te nadajući se zračnoj podršci za koju je poslan Zahtjev iz Štaba u Sarajevu i koji je ostao na čekanju do samog pada Srebrenice. Naime, Specijalni izaslanik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija je odlučio da umjesto zračnog napada, zahtjeva od VRS obustavu ofanzive na Srebrenicu te povlačenje njihovih trupa iz Enklave.
Načelnik Štabu UNPROFOR-a u Zagrebu je u telefonskom razgovoru sa Tolimirom jasno naveo svoje zahtjeve, te istakao da će kao upozorenje iste dobiti i u pisanoj formi. Tolimir je odbio da prizna da su Srbi napali UNPROFOR i Enklavu. On je tvrdio da su srpske snage samo zauzele područje odakle su ih Bošnjaci, navodno, napadali, te da su prekršili Sporazum o demilitarizaciji. Načelnik Štaba UNPROFOR-a je razgovor završio ultimatumom – ukoliko Srbi ne povuku svoje snage iz Srebrenice u roku od dva sata, UNPROFOR će odgovoriti svim raspoloživim sredstvima. Ova prijetnja je nakon svih dotadašnjih propusta UNPROFOR-ovih snaga da reaguju, djelovala bezazleno i smiješno.
Ipak, u dogovoru sa NATO izaslanicima odlučeno je da avioni NATO-pakta budu spremni za 06:00 sati narednog jutra ukoliko bude bilo potrebe za zračnom podrškom.
Nastavlja se…
( Prvi dio feljtona ” Srebrenica u raljama Ujedinjenih nacija” možete pročitati na sljedećem linku https://balans.co.ba/srebrenica-u-raljama-ujedinjenih-nacija-i-dio/ )