Željka Fazlić je rođena u aprilu 1976. godine, zajedno sa bratom blizancem. Dva mjeseca nakon rođenja brat se razbolio i nakon prijema na tuzlanski UKC hitno je prebačen u Beograd. Roditelji dječaka i djevojčice kroz nekoliko dana dobijaju informaciju da je dječak mrtav i da će bolnica organizovati ukop.
„ Brat i ja smo rođeni 08.04.1976 godine u UKC u Tuzli. Pri rođenju on je bio teži i zdraviji od mene. Ja sam bila kritično nekoliko dana. Zajedno smo proveli par mjeseci kod kuće, da bi on sa četiri mjeseca imao problem sa stomakom, gdje su ga prvobitno hospitalizovali na dječjem odjelu u Tuzli, a potom prebacili za Beograd na institut za majku i dijete. Roditelji nisu dobijali neke određene informacije, samo je javljeno da je preminuo i naš otac je otišao po njega u Beograd, gdje je dobio zatvoren kovčeg. S ocem je bio i kućni prijatelj i zajedno su ga doveli u Tuzlu i pogledali preminulo tijelo, koje nije ličilo na mog brata. To mi je posvjedočila supruga od tatinog prijatelja, jer joj je on ispričao kako ta beba uopće nije ličila na bebu koju su prije samo dva mjeseca ranije odveli za Beograd. Tijelo je ukopano na katoličkom groblju Borić u Tuzli. 40 godina kasnije ja sam vođena svojim osjećajima počela istraživati smrt svog brata“ -priča za Balans Željka Fazlić.
Istraživajući bratovu navodnu smrt, Željka je otkrila niz nelogičnosti.
” Na samom početku sam došla do nelogičnosti u medicinskoj dokumentaciji. Gdje sam od UKC Tuzla od tražene potpune dokumentacije i protokola( porod, liječenje, dijagnoze, obdukcije…), zapravo dobila samo dva dokumenta, od ukupno 25 traženih. Sljedeća nelogičnost je u samom upisu u knjige rođenih i knjigu umrlih, gdje je prezime naše majke upisano samo djevojačko na njegovom rodnom i umrlom listu. Takodjer, sam tražila i naše krštenice, gdje je,također, samo na kod njega upisano drugačije prezime naše majke. Što se tiče medicinske dokumentacije, dosta je ispravki rađeno-rukom, bez dodatnog pečata na prepravku. Kada sam zatražila iz Beograda da mi dostave njegov prijem tok liječenja i umrlicu, uslijedio je šok. Moj brat uopće nije bio na njihovom institutu ne dva mjeseca, on nije ni minut boravio kod njih. Zatražila sam od svih pedijatrijskih bolnica u Beogradu da provjere da li je bio kod njih, a odgovor je bio negativan“ – ističe Fazlić.
Ona se javila vojvođanskom udruženju za nestale bebe, jer po saznanjima od ostalih roditelja, braće i sestara koji traže svoju djecu, brata ili sestru, veliki broj beba iz Bosne i Hercegovine je završavao na “liječenju” u istom institutu, a nakon toga proglašeni mrtvim, tvrdi ona.
„ Za sada moja istraga stoji u mjestu, jer nisam fizički u mogućnosti nastaviti dalje. Podršku svakako imam od porodice, ali za sada sve stoji na čekanju. Teško je opisati osjećaj koji nosim u sebi sve godine. Mislim da to blizanci jedino mogu shvatiti, da osjetite neki nemir ili neobjašnjeno radovanje, zapravo mislim da je to ta naša povezanost“ – kaže Fazlić, koja će svoju potragu nastaviti.
„Moj brat je sigurno prodat nekoj bogatoj porodici, da on to i ne zna. A osjećam u sebi da sam jako blizu njega. I da će se kockica uskoro same od sebe posložiti. A susret s njim bi bio bez riječi, emocije će reći sve. Ono što bih mu sada rekla je, da ne želim remetiti njegov život, samo da zna da ima sestru koja će u tišini čekati da se javi, a javit će se sigurna sam. Koliko god je meni teško živjeti sa tom činjenicom, stavila sam se u njegovu poziciju, da on sada kao zreo čovjek sazna da zapravo nije biološki sin tih svojih roditelja, to je još veći šok. Apelovala bih na sve majke u Bosni koje tragaju za svojom ukradenom djecom, ako imaju saznanja ili čak dokaze gdje su njihova djeca, da budu strpljive. Nije jednostavno samo se pojaviti u naečjem životu i reći: Ja sam tvoja majka, sestra, brat. Oni cijeli život žive u lažnoj istini da su njihovi roditelji biološki roditelji i mislim da bi u svoj ovoj priči i da se oformi udruženje, psihijatar trebao biti dio istog“ – smatra Željka. Na kraju razgovora, uputila je javnu poruku bratu za kojeg smatra da je živ.
“Vjerujem da i ti osjećaš isto što i ja, da svako večer kada spustiš glavu na jastuk, jorgan podvučeš pod noge, ruku staviš na srce i kažeš samom sebi tiho najtiše što možeš: Nisam sam, neko me mislima doziva k sebi”. Čak možeš osjetiti taj glas u dubini duše. To sam ja, tvoja sestra, koja nikada neće odustati od tebe, ma koliko zemlja izgledala velika, ti i ja smo jako blizu, jer mi smo blizanci. Volim te”- poručila je ona.
(Balans)