Foto: Balans
Ljudska potreba da se ispriča priču stara je koliko i vrijeme. I da budemo iskreni, nema u tome ništa loše, čak šta više. Da smo više bilježili i pisali danas bi puno toga znali, a manje nagađali.
Priču priča svako na svoj način, sa svojim umijećem, vizijama i pretpostavkama. Sa više ili manje uspjeha. U širokoj lepezi načina da se potroši život, ovaj sa pričanjem priča se i ne čini tako loš.
Pronađite ono što vas čini sretnim i slijedite to, gdje god vas odvelo.
Pisac je taj koji određenu temu čini lokalnom ili univerzalnom, jer na kraju, nekome, negdje, sve su teme lokalne, a pisac je negdje uvijek zavičajni.
Sve je to u drugom planu, jer najvažnije je kako je priča ispričana.
Šahdo Bošnjak napisao je roman Beg i kmetica.
Šahdo je posvećen autor. Njegovi opisi su raskošni a tema se veže za lokalni ambijet u kojem pisac pliva kao riba u vodi, gdje se osjeća najkomotnije, najviše zna i mnogo može da da. Pravilo je da je najsigurnije pisati o onome što poznaješ i Šahdo se tog pravila drži.
(A godine su proticale kao vode koritom Usore, kopnjele kao snjegovi na krovu Glavatog brda, tromo, sporo, ne žureći se u svojoj vremenskoj neprolaznosti, ali čeznutljivo brzo u kratkoći i prolaznosti ljudskoga života. Desetljeća i desetljeća su isparavala, vukući se u koloni, nalik maglama pod snažnim udarima vjetra, ali ništa novo ne donoseći Nedohođanima.)
Jer ovi u selu Strmoglavine, nit su kmetovi nit slobodni seljaci, pa im, kako je i običaj mnogi zavide, a Ali-beg ima namjeru dovršiti ono što njegovom ocu nije uspjelo, da Strmoglavčane pretvori u svoje kmetove, ne birajući sredstva za ostvarenje svog cilja.
I priča se sama zakotrlja, jer nije to samo priča o jednom ubogom selu kakvih je tih godina po Bosni bilo dosta, i malim ratovima za prestiž koji se vode unutar i oko njega. U priči je uvijek puno više nego što se na prvo čitanje može zapaziti, ova je baš od tih.
(Čak ni vijekovi nisu mogli ništa značajnije izmijeniti u životima ljudi ovog zaturenog tešanjskog sela, zabačenog otomanskog vilajeta, Bogu iza leđa, a kamoli će godine. Siromašni su uvijek ostajali ubogi siromasi, a bogati su ili ostajali bogati ili postajali još bogatiji.)
Međuseoske zavisti, svađe i nadmetanja, ponos i siromaštvo, Šahdo je, ulazeći doboko u tkivo odlično opisao.
Zabačena Pousorska sela, dugo su prepričavala tragični događaj o Nailu i njegovoj kćeri Zejnebi i njenoj izdaji, udajom za kmeta Mehdiju.
Tema koja nosi miris usmene narodne pjesme, a kojom se i Šahdo Bošnjak pozabavio u svom romanu, jer narodna je izreka, kako autor podsjeća, da konac djelo krasi, kao što njegovu priču krasi obilje priča, događaja i slutnji.
Jedna nesreća nerijetko rađa drugu.
(Život, ma kakvim god ga mi drugačijim zamišljali, ne bi bio ni privlačan ni lijep – kada ne bi bio upravo ovakav kakvim ga mi živimo, kada se ne bi sastojao od rađanja i umiranja, od sastanaka i rastanaka, od radosti i žalosti, od siromaštva i blagostanja. Sve drugo, štaviše i ono za čime žudimo i šta tako strastveno priželjkujemo u vrelim besanim noćima, ne bi bio život, čak ni blijeda sjenka našeg stvarnog, dosuđenog nam, života.)
Bošnjak ispisuje svojevrsnu hroniku sirotinjskih sela i njihovih stanovnika u Pousorju, nadomak Tešnja. Onih koji su uvijek bili krivi, od kojih se uzimalo, koje su terorisali kroz vrijeme, ali se i plašili njihovog stenjanja i tišine.
Bogato, i sa golemim iskustvom je to ispisao autor prolazeći kroz vrijeme, ljude, događaje, kmetovske sudbine i begovski teror.
(Ali, ne reci već pričekaj; i u miša izrastu snažni i oštri zubi kojima ta štetočina uporno grize.)
Kroz hroniku promakne i sjena Husein kapetana.
Šahdo Andrićevski donosi priču o najstarijem sinu Zafir-bega, pa ovaj tekst ispada kao njegovo prokleto selo. On to radi detaljno i do u sitnicu, a u književnosti je sitnica veoma važna. Ispisuje svoj Makondo koji će pouzdano imati ko čitati i kad nas ne bude.
Na koji način Šahdo opisuje karakter svojih likova odlično se vidi u prizoru upoznavanja mladog Ali-bega i njegovog učitelja Šefket-efendije.
Te kako dobar i nadasve mudar učitelj nadmudruje oholog i nesklonog učenju. Samo od toga, od te višeslojne slike moga bi se ispisati roman.
Onaj ko nije imao priliku čitati pisca Šahdu Bošnjaka na gubitku je. Šteta je što isti nije prisutan na više mjesta i u više biblioteka.
Dok se kromni sklanjaju i ne vide, okružuju nas i nameću nam se narcisi, bezobrazni lupeži koji su dobri menadžeri u samoreklamiranju svog prosjeka, dotle ovakve knjige treba otkrivati i ibretiti se nad njima jer su zaslužile više pažnje.
(Ja sam Ali-beg Turkić. Glavni junak ove priče. Sada sam mrtav, ko zna koliko godina. Sve zavisi nakon koliko vremena poslije moje smrti ste odlučili da čitate ovu priču. Priču sam vam kazivao dok sam bio živ. Naravno, mrtav čovjek ne može pričati. Ali, i to je relativno. Sve na ovom svijetu je relativno. Naročito vrijeme. Šta ako kod Stvoritelja ne postoji dimenzija vremena, barem ne ovakva kakvom je mi računamo? Kako ćemo se onda rađati, kako stariti, živjeti i umirati?)
Eksplicitne scene između učitelja i učenika te snažna veza koja se razvija između njih dvojice, nekome će sigurno zasmetati, ali autor o tome ne treba da brine. Dobra knjiga će uvijek imati i one kojima se neće dopasti, a pisac bez slobode da kaže i opiše, nije pisac.
U vrijeme opšteg moralisanja, onaj kome smeta bilo šta u bilo kojoj knjizi, ne mora ni da čita.
Pisac bi morao da preispituje, da ulazi u skrivene kutke ljudske svijesti, da udara tamo gdje najviše boli, da razbija debele naslage leda u nama, pa i da piše o onome o čemu mnogi ne žele da govore.
Jer lakše je vjerovati u mitove nego se suočiti sa strašnom pričom pisca koja donosi i drugu stranu koja je manje vidljiva.
To je još jedan od razloga zbog kojih bi roman Šahde Bošnjaka mogao uznemiriti i poremetiti opšte prihvaćenu istinu ili barem ono u šta se vjeruje bez postavljenih pitanja i pretresanja mračnih kutaka ljudskog mozga.
Pisci koji su se bavili ovim periodom uglavnom su izbjegavali eksplicitne teme homoseksualnih odnosa, no ovaj roman hrabro zadire u mnogo toga sa čim se patriote neće složiti. Od pitanja vjere do suštine života.
Na jednom mjestu Ali-beg kaže:
Jer ljudi su toliko zla i iskvarena bića – da uopće ne zaslužuju da ih iko žali. Ja sam odlučio da nikoga neću žaliti, a ni mene ne treba niko da žali. Žaljenje je uvijek, u manjoj ili većoj mjeri, licemjerno. Stvorivši tako primitivna bića, kao što su ljudi i takav mizeran život, kakav je ljudski, sam Bog je, vjerovatno, već prilikom stvaranja, ožalio ljude. Pa zar da se sada i sami žalimo?!
Dramatična vremena zahtijevat će radikalne odluke, a Ali-beg Turkić se takvih nije plašio, naročito kada preuzme imanje od oca koji je umirao dugo i u mukama.
(Uistinu čovjek nije onakav kakav bi želio da bude već baš onakav kakav mora da bude, konstatuje Ali-beg.)
Spletke, zavjere, ubostva, osvete, nema šta nema u ovom tekstu, a autor ga je učinio zanimljivim i čitljivim.
Prošnje, svadbe, tajnog ljubovanja, boja, trovanja… Sve što može stati u jednu interesantnu priču tu je. Sve je stalna bitka, trvenje i sukob…
Po načinu kako Ali-beg otima Ajku, a kinji i proganja njenog izabranika Muju, autor je u fazama prikazao svojevrstan majstorluk. Bavio se likovima, odlično prikazao i odslikao njihove karaktere i uhvatio dah vremena i običaja.
(Ja sam taj nesretni polukmet, Strmoglavčanin i Nedohođanin, Mujo Fehmić. Dok sam bio živ, bilo mi je dosuđeno da se čitav moj nesretni život, i smrt, također, vrte oko mladog Ali-bega Turkića.)
Mijenjajući perspektivu onih koji pričaju priču tekst je dobio višedimenzijalnu naraciju Bosanske balade čiji glas ječi iz daleke prošlosti i jasno se razumije u današnja vremena. Jer i danas bogati i silni misle da se sve može kupiti novcem, a što ne može oni otimaju, spletkare i unesrećuju.
(I zapamti što ću ti sada reći: bogati mogu kupiti sve, samo ne mogu poštenje i ljubav siromaha! Još onoga dana kada su Muji dženazu klanjali i kada su ga u mezar spuštali, i moja ljubav, i moja duša, pošle su s njim. Na ovome svijetu ostalo je samo jadno tijelo, da luta bez cilja i čeka sudnji čas.)
Šahdo je ispisao odličan roman vrijedan čitanja. Prava Bosanska priča o otimanju i zulumu, o ljubavi koja ostaje vijerna sebi bez obzira na cijenu.
Emotivno i snažno, karakterno i duboko. Tako se od lokalnog pravi univerzalno, tako se od običnog čini veliko.
Roman Šahde Bošnjaka Beg i kmetica svesrdno preporučujem na štampu i čitanje.
(Mehmed Đedović)