Foto: Facebook
Isidora Sekulić, najznačajnija srpska književnica 20. vijeka, rođena je 16. februara 1877. u Mošorinu, gde joj je otac Danilo Sekulić opštinski bilježnik. Majka joj se zvala Ljubica, a umrla je kada je Isidora imala šest godina. Sa ocem i bratom, Isidora se iz Rume seli u Zemun, odakle će poticati njene prve književne impresije (proza Saputnici), ali i trajnija književna opredeljenja (Kronika palanačkog groblja, 1940).
Poslije završenog trećeg razreda realke u Zemunu, nastavlja školovanje u Višoj ženskoj školi u Novom Sadu, zatim u somborskoj Preparandiji, koju završava 1894. godine. Nakon toga dolazi na viši kurs državne pedagogije Budimpešti, a potom se 1897. godine zapošljava kao nastavnica u Srpskoj djevojačkoj školi u Pančevu, gde će raditi sve do 1909. godine. Tada prelazi u Šabac kao učiteljica Više djevojačke škole.
Književni rad Isidora započinje u Srpskom književnom glasniku pričom Glavobolja. Uoči balkanskih ratova, objavljuje prvu zbirku pripovjetki Saputnici (1912), a uoči Prvog svjetskog rata Pisma iz Norveške (1914). Okupaciju provodi u Beogradu i Sokobanji. Posle Prvog svjetskog rata, 1919, objavljuje dvije knjige: roman Đakon Bogorodičine crkve (Zagreb, 1919) i zbirku pripovjetki Iz prošlosti (Sarajevo, 1919). Između dva svjetska rata mnogo putuje, prevodi i piše o domaćim i svjetskim književnicima i temama. Postaje poznata i cenjena kao originalan mislilac i esejista. Saradnik je najuglednijih jugoslovenskih književnih časopisa. Penzionisala se kao nastavnica Druge ženske gimnazije u Beogradu 1931. godine, nakon čega se u celini posvećuje književnom radu. Godine 1939. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka. Tokom okupacije živi u svojoj kući na Topčideru, u Vase Pelagića 70. Za to vrijeme, o svom trošku, izdaje svoje izabrane eseje u tri knjige: Analitički trenuci (1941–1943) i Zapisi (1941). Nakon Drugog svjetskog rata aktivno se uključuje u život nove Jugoslavije: izabrana je za potpredsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1946). Objavljuje zbirku pripovjetki Zapisi o mome narodu (1948). Godine 1950. izabrana je za redovnog člana SANU, a 1951. objavljuje svoju posljednju knjigu – monografiju Njegošu knjiga duboke odanosti. Zbog negativne kritike M. Đilasa, drugi dio zamišljene monografije o Njegošu je spalila. Umrla je u Beogradu 5. aprila 1958. godine i sahranjena na Topčiderskom groblju u Beogradu.
Za Isidoru Sekući kažu da nije bila tipična žena. Nije uživala u domaćinskim poslovima, poput čišćenja, pranja i peglanja. Izvori navode da se hranila po kafanama, a da je svoje učenice vodila na fudbalske utakmice.
Neke od njenih poznatih izreka su:
„Žene danas smeju skoro sve što i muškarci, premda to uvek ne žele i uvek ne mogu.“
„Radoznalost je strašna energija. Žene bi, dakle, trebalo pustiti u nauku. Ubrzo bismo znali da li ima ljudi na Marsu i ujedno ko se od koga razvodi.“
„Sve ukupno što čovek radi samo je priprema da se doživi ljubav.“
„Život je kratak, ali trag od života može dugo trajati.“
„Sloboda je nezavisnost, sreća je zavisnost od hiljadu sitnih sitnica.“
(Balans/Laguna)