Foto: Balans
Već 20. put na Marši mira učestvuje Rešid Dervišević. Istim tim putem, samo u suprotnom smjeru, pokušavao je prije 27 godina da ostane živ. Jedan je od onih koji je uspio preživjeti probijajući se kroz šume.
“Te 1995. godine kada smo se odlučili krenuti na put smrti, sedam dana sam pješačio. Preživio sam sa 250 grama šećera taj put dok sam prešao na slobodnu teritoriju. Dao Bog da se to nije desilo i da se ne prisjećam šta je sve bilo”- priča on. Nije mu lako se prisjećati ni svih mjesta i trasa kojima će proći naredna tri dana. Radi se o mjestima ubistva, lokacijama masovnih grobnica, itd.
“Prolazim sva ona mjesta na kojima su mi ostala braća, bratići, amidža, amidžići, svi moji drugovi sa kojima sam skupa bio u Srebrenici. Kad idem kroz Kamenicu, dolinu grobnica, miriše mi ljudska krv i danas”- kaže čovjek koji je preživio put smrti.
Za njega Marš mira predstavlja nešto posebno, bez pozivanja na neku osvetu za ono što se desilo Bošnjacima u Srebrenici.
“Međutim, možda je to i greška. Ne bi se Vučić ovako ponašao ni Dodik. Ipak, bolje je da niko ne pravi nikakve osvete. Dat će Bog pravdu, imam i zakone i sudove pa neka oni sude”- poručuje on i dodaje da mu je drago što ima puno učesnika posebno nakon izglasavanja Rezolucije o Srebrenici i poruke koju šalje ovaj Marš mira.
(Nataša Tadić)’0