A ti u ovom ludilu smjene vlada (hoće-neće), potopljenih podmornica i to ne bilo kakvih nego onih sa dragocjenim teretom čiju sudbinu prate milioni, pucanja po školama i po šavovima, masovnog iseljavanja oko kojeg se niko ne zabrinjava; uvijek se negdje i ratuje jer to je ljudima u genima (samo nek se puca), lažnih mesija, plastičnih ministara, pravih prosjaka…
U vremenu poremećenosti koja je uzela maha i kojoj više ne možeš stati u kraj. Ti u takvom vremenu čitaj knjige ili još gore, piši, a ima i još nelogičnije kad svi trče za novcem ti čitaj poeziju.
Aman-zaman, zar je dolte došlo, zar je baš tako ozbiljno; ima li lijeka, zaboga…
Ali eto, ima bolesti od kojih ne želiš da se izliječiš, ova je moja i ja je stiskam u zagrljaju dok dišem, a vi kako god hoćete.
Pa se eto usudim, onima sa sličnom dijagnozom nešto i preporučiti na čitanje, računajući da mi neće uzeti za golemo zlo tu moju drskost. Jer ti koji čitaju uvijek su bili na posebnoj strani svijeta i prepoznavali se međusobno po sjaju u očima.
Džordž Orvel u Životnjskoj farmi nije mogao ni naslutiti da će sve biti puno kompleksnije od njegove najbujnije mašte.
Istovremeno, svijet je i veselo mjesto puno kreativnih ljudi koji ga mijenjaju na bolje, zaigrane dječice po parkovima, čobanica koje plaši mrki medo i pčela u pohodu na polen.
U to ime pozivam se na knjigu, a na šta bi drugo…
Ionako ćemo umrijeti:
Sa oprezom listam knjigu Gravitacije. Prva knjiga, nepoznat autor, pa je moj ulazak u poeziju, i ašikovanje sa pjesmama s rezervom,sasvim razmljiv.
Nekad mi dan bude prekratak pa poneki sat ukradem od kasnih noćnih otkucaja. Tako je bilo i ovaj put i nije mi žao.
Ova godina je donijela mnogo kiše, malo vrelih dana, mnoštvo nesreće i poneku sitnu radost uz koju prolazi život. Otelo se srastanje s poezijom, a tada sat na zidu kuca dosta brže nego inače i vrijeme za tili čas mine.
Bljeskaju stihovi koji me zavode pa ne ostavljam knjigu, nego čitam i čitam.
Najbolji način da uplašite ljude jest da im kažete istinu… Konstatuje Redžić u svojoj pjesmi Gravitacija.
Knjiga razoruža moj oprez, pa onda uživam u čitanju i otkrivanju, radostan da mogu Gravitacije preporučiti onima kojima dobru poeziju ne može zamijeniti ništa. Svaka naredna pjesma Omera Redžića me bocne. Kaže: drukčije odzvanja, gdje si? Ovdje već odavno niko nije pustio brodove od papira niz rijeku…
…Ionako ćemo umrijeti
I ja ću umrijeti kojeg ubiješ
I ti ćeš umrijeti koji preživiš…
Jezivo jasno i potpuno tačno, utri stiha Omer je sažeo našu duboku nesreću. Na takav način pišu samo daroviti autori, jer to se ne da naučiti, ili jesi ili nisi.
…vidi, neko je tvoju kožu već odnio na bazar…
… u izobilju ovog svijeta
Najviše se traži
Ono čega nema…
Nama je tako lahko zapucati…
… Jer ko će poslije zbjegavati metak i odozdo, kroz zemlju gledati svoju djecu kako rastu…
Pjesnik koji razumije čak i žohare, koji je našu nesreću pretvorio u univerzalnu tugu, jer suze su svud na svijetu iste, samo je patnja umnožena.
Razočaran je, ali razumije čaki kad osuđuje i kad se naše međusobno zastranjivanje osvijetli, plaše ga slijepci ispred monitora visoke rezolucije.
A trajanje je samo hrpa trenutaka koji se ponavljaju i ponavljaju, posebno kod nas koji ništa nismo naučili od života, niti izvukli pouku iz svoje pojedinačne i kolektivne nesreće.
… Kasni je sat i u njemu noć jede snove kao vatra suhe grane…
Zrelo, duboko, oštro, poučno, pametno…
Gravitacije su dobra knjiga poezije i ja sam na dobitku bez obzira što sam ostao do kasno u noć i što su sva svijetla oko mene već odavno pogašena. U vremenu opšte krize svega i svačega, a čitanja poezije posebno, Gravitacije Omera Redžića, iako gorka,knjiga je koja vraća nadu da nije baš sve izgubljeno. Izdignut iznad prosjeka on primjećuje i bilježi, a taj njegov biljeg skreće pažnju na sebe jer je neobičan i dubok.
Omer živi u Prijedoru. Ovo mu je prva knjiga poezije što nikad ne biste primjetili da se ne kaže i ušla je u najuži izbor za nagradu Mak Dizdar 2021. godine. Ne znam koja knjiga je bila bolja ali ova je rijekto dobra.
(Mehmed Đedović/ Juna, 2023. godine)