Svjetski dan brobe protiv dijebetesa je obilježen u Tuzli i to besplatnim mjerenjem šećera u krvi. Članovi Udruženja građana, roditelja i prijatelja djece sa dijebetesom “Novi horizonti” Tuzla, mjerili su šećer građanima i davali savjete o ovoj bolesti.
A kakav je život sa dijebetesom? Jasmina Hadžimešanović iz Tuzle ima 21 godinu, a dijebetes tipa 1 je otkrila prije tri godine. Priča da ima i dobrih i loših dana kada je u pitanju ova bolest.
“Svaki dan je ispunjen disciplinom, suzdržavanjem, učestalim mjerenjima šećera, moramo paziti na ishranu, na fizičke aktivnosti. To je jedan skup stvari na koje morate paziti i faktore na koje morate računati uvijek”-kaže Jasmina. Ona ističe da oboljeli moraju biti spremni da se suoče sa svakom situacijom, bez obzira koliko šećer bude nizak ili visok. Moraju ostati pribrani i pomoći sami sebi. Posebno je važna ishrana.
Jasmina Hadžimešanović
“Posebno je važno šta jedemo. Mi jedemo raznoliku hranu kao i ostali što jedu, ali u određenim količinama. To je ljudima manje poznato jer ljudi misle da mi ne jedemo. Jedemo mi, ali u manjim količinama”- kroz smijeh kaže Jasmina. Njoj, kao i ostalim pacijentima, veoma je bitno što koristi poseban senzor pomoću kojeg može pratiti razinu šećera u svakom trenutku bez neugodnog ubadanja iglicama i mjerenja šećera pomoću trakica. Kako društvo gleda na oboljele od dijabetesa, kako Jasminu prihvata okolina?
“Ne nosim hranu sa sobom, jedem što jedu i svi drugi. Nekad jedem, nekada ne. Uklapam se. Uvijek ima čudnih izraza lica kojima nije jasno, koji nisu znali kako funkcionište čitav taj mali svijet. Ima i onih kojima je sve poznato. To je najnormalniji način života i kada sve to prihvatimo, ide lakše”- zaključuje ova mlada djevojka.
Kako se roditelji bore sa svime tim, pojasnila je Azra Antunović, majka dvoje dijabetičara. Sin ima 16 godina, a kćerka šest.
“Prvo nam je bio udarac kada je sinu dijagnosticiran dijebetes tipa 1. Kada je kćerka isto dobila, potonula sam. Ali sam se uspjela izboriti. Život se svodi na računanje ugljikohidrata, davanje inzulina, pokušavanje da šećer ne ode previsoko, pa panika kada je prenizak”- dočarava Azra svoju svakodnevnicu. Ono što malo olakšava sve te probleme je činjenica da Zavod zdravstvenog osiguranja TK sufinansira nabavku senzora za kontinuirano mjerenje u iznosu od 150 KM mjesečno, a Grad Tuzla razliku jer jedan senzor košta 60 eura i traje 14 dana.
Azra Antunović
“Mi u TK imamo sreće, imamo fantastične endokrinologe, pedijatre u UKC-u Tuzla, koji nama roditeljima obezbjede fantastičnu edukaciju nakon dijagnoze. Imamo sreće i da nam Zavod finansira nabavku inzulinskih pumpi za djecu što je velika stvar. Mi sa tom inzulinskom pumpom, broj uboda inzulinom sa 4,5 puta dnevno, smanjujemo na jedan put u tri, četiri dana”- pojašnjava ova majka.
Jasmina kao i Azrina djeca, članovi su Udruženja “Novi horizonti” koji ima 165 članova oboljelih od dijabetesa, a od toga više od 100 su djeca. Ovo udruženje okuplja djecu i omladinu koja imaju dijebates tipa 1, ali i članove koji imaju višedecenijsko iskustvo sa ovom bolešću.
“Što se tiče liste ortopedskih pomagala, mi u Tuzlanskom kantonu, ne možemo biti nezadovoljni u odnosu na tri godine ranije kada smo samo imali trakica za 20 KM svakih šest mjeseci. Sada imamo senzore, imamo inzulinske pumpe kojima je pokriveno 70% članova Udruženja, imamo potrošni materijal koji sufinansira Zavod, ima najsavremenije vrste inzulina”- kazala je Indira Bektić, predsjednica Udruženja. Međutim, nedostaje ljekara, a posebno u Klinici za interne bolesti u UKC-u Tuzla koja ima smao jednog ljekara edukovanog i certificiranog za praćenje rada inzulinske pumpe i to je potpuno nedovoljno na broj pacijenata. Osim toga, evidentna je diskriminacija oboljelih osoba koje napune 26 godina, upozorava Bektić.
Indira Bektić
“Prema važećoj zakonskoj regulativi, sa napunjenih 26 godina, vi gubite pravo skoro pa na sve. Ja ne znam ko je krojio zakon, ali taj treba znati da dijabetes tipa 1 ne prestaje sa 26 godina, da je sa dijebetičkim stažem situacija sve teža, da su prisutne komplikacije, da su potrebe za zdravstvenom zaštitom veće”- upozorava predsjednica. Svakako, posebna problem je što dijabetičari žive u društvu punom predrasuda, neznanja, neinfomiranosti. Naročito se to odnosi na školsku djecu koja su često diskriminsana u svojim školama. Primjera radi, nastavnici ne razumiju potrebu da dijete mora ići u toalet ili da mora jesti ako mu je šećer nizak.
“Nisu edukovani, ne znaju pružiti prvu pomoć u slučaju hipoglikemije i hiperhlikemije. Mi se trudimo i kontinuirano nudimo edukacije. Ali smo neki dan imali situaciju da u školi, u kojoj je petero djece oboljele od dijabetesa, na edukaciju došlo dvoje razrednika i pedagog škole što je katastrofalan način razmišljanja kada se radi o ovoj populaciji”- zaključuje Bektić.
Broj oboljelih od dijabetesa se, nažalost, povećava i to je nešto što zabrinjava, ali i pokazuje da se treba ojačati zdravstvena zaštitu za ovu populaciju na nivou cijele BiH.
(Nataša Tadić)