Planina Vijenac, sa šumama Svatovca i Dubrave. „Planina duhovnosti“ VI.)
Turbe Ibrahima Abuke Derviševića u Suhoj
Na „Planini duhovnosti“ postoje tri turbeta. Jedno se nalazi u mjestu Draganja (južni obronci „Planine duhovnosti“), u blizini Tulovića, u Banovićima. I, prema predanju, u njemu se nalazi mezar paše Misirlije. Predanje o paši Misirliji je jako staro, ali samo turbe je mlađeg datuma. Pored turbeta Paše Misirlije o kojem smo pisali u petom radu našega ciklusa, na „Planini duhovnosti“ imamo još dva turbeta: Ibrahima Abuke Derviševića u Suhoj i Mulla Hajdarije u Poljicu.
Najstarije turbe na ovoj planini nalazi se u mjestu Suha i, prema predanju, podignuto je nad mezarom Ibrahima Abuke Derviševića. Mještani Suhe brižljivo čuvaju i njeguju predanja o ličnosti Ibrahima Abuke Derviševića. Neka od predanja zabilježio je 29. 9. 1957. godine, lokalni hroničar Osman Kasumović Bilježnik iz Poljica.
Rukopis Osmana Kasumovića
Tako Bilježnik u svom zapisu navodi sljedeće:
„Turbe Abuke nalazi se na jednom brdu više seoske džamije i sela Suha, u jednoj šumi u kojoj leže posmrtni ostaci rahmetli Ibrahima Derviševića zvanog Abuka, koji je živio u selu Suha prije 150-200 godina, pošto se tačan datum smrti ovoga merhuma nije mogao ustanoviti. (Bilježnik, neodređeno, godine života Ibrahima Abuke Derviševića, stavlja u okvire XVIII stoljeća, što ima svoju historijsku podlogu, op. aut.). Oko ovoga turbeta nalazi se više starih kaburova bez tariha, dok ih postoji novih koji se tu sahranjuju iz obližnjih mahala ovoga sela.
Turbe je sagrađeno od drvene hrastove građe, a drvenom okolicom od brvana hrastovih kao i hrastovih temelja veličine 4×4 metra, sa jednim ulaznim hrastovim vratima dok sa tri strane postoje tri mala prozora po jedno staklo sa drvenim jabučicama.
U unutrašnjosti turbeta postoji jedan kabur rahmetli Ibrahima Derviševića sa malim nišanima bez ikakvog tariha, koji se nalazi jugo-istočno, dok od ulaznih vrata do samog kabura nalazi se jedna nova prostrta hasura, jedna ovčija kožica i dva bardaka za vodu. Drugo nema ništa sem što se vidi ostatak sagorjele svijeće na prednjem nišanu. Ovo turbe je prije 1-2 godine pokrio sa hrastovim krovom dobrotvor rahmetli Omer Sijerčić iz Živinica.
O postanku ovoga turbeta, kao i o imenu Abuka, vezano je mnogo pripovijedanja u selu, kao i u okolici Suhe, od kojih ću ja navesti neka pripovijedanja koja sam čuo od starijih mještana.
I. Priča se da je Abuka bio zarobljenik u stara vremena kod Moskovskog kralja, i da je tamo nagonjen kao zarobljenik da se pokrsti i da je on to energično odbijao, i zato je snosio velike muke. Jednog dana mu je naređeno od strane njegovih tadašnjih starješina, da ima jesti neko jelo koje je bilo vruće, jer je malo prije skinuto sa vatre. Nije tačno ustanovljeno kakvo je to bilo jelo, jedino je pričao rahmetlija, da je njemu prilikom jedenja ovoga jela, otkrilo se jedno nadprirodno znanje, gdje je pomoću toga znanja držeći se vode i zvijezda, došao kući u Suhu iz Moskovskog zarobljeništva.
II. Priča se da je Abuka vrhao neki vršaj na guvnu, sa svojom porodicom i snahama, te je momentalno počeo udarati svojim vilama po guvnu učeći (VE) LA HAVLE VELA KUVVETE ILLA BILLAHI-L-ALIJJI-L-AZIM. (u prijevodu: Nema snage niti moći, osim kod Allaha, Uzvišenog, Veličanstvenog!, op.aut.).Svi prisutni na guvnu čudili su se ovakvome postupku. Kako je u ovome vremenu vođena velika borba u Srbiji, u kojoj borbi je bilo vojnika i iz Suhe, te kada su se isti povratili svojim kućama, te na pojedina pitanja seljaka da kažu kako im je bilo u borbama u Srbiji, isti su pričali da je bilo svega i svačega, ali bi u jednom okršaju svi od reda izginuli; da nije došao Abuka sa svojim vilama i neprijatelja satjerao.
III. U narodu postoji i ova legenda koja se priča i smatra kao vjerodostojna. Jednom prilikom je rahmetli Abuka pošao u drva u obližnju šumu radi ogreva, gdje su ga uhvatili neki odmetnici koji su bili nevjernici, te kada su vidjeli Abuku kao hodžu, počeli su ga zlostavljati i tući, a uz to nagoniti da se još i krsti, što je ovaj rahmetlija odbijao i nije se htio ni uz kakav način krstiti. Odmetnici su tada rahmetliju svezali i oborili na zemlju, i počeli ga živog guliti i to jedni ruku, drugi nogu, pošto je bilo više odmetnika, dok se tačan broj ne zna. Naravno pri ovakvim teškim postupcima oko guljenja živog čovjeka, rahmetlija je bio izvan sebe, ali je još bio živ, te kada su odmetnici došli do same glave, a ostalo su sve ogulili, samo nisu rastavili kožu sa ruku i nogu kao i rastavili na leđima, u tom vremenu došli su Turci kojih je bilo više nego odmetnika, oni su svi pobjegli u šumu, ostavivši iza sebe onesviještenog i poluoguljenog rahmetliju. Kada su Turci došli i prepoznali rahmetliju u takvome stanju, kakvog su našli koji je još davao znakove života, oni su odmah našli vodu i tom vodom rashladili rahmetliju, gdje je on došao do sebe. Te kad je bio pri svijesti, ustao je i sjeo, dok se je oguljena koža objesila, onda se okrenuo prema kibletu, digao ruke i proučio neku dovu tražeći milost od Boga dž. š. Kada je dovu završio, rukama je, odnosno prstima i dlanovima, je protrljao po udovima svud oguljenom kožom, te je Božijim određenjem koža prijanjala kako je to i ranije bilo, da se nije moglo ni znati kuda je guljena, i tako zdrav i čio došao je sa svojim oslobodiocima kući…“.
Pored navedenih kazivanja, u narodu se još u sadašnjem vremenu, spominje predaja da je Abuka rekao: Dokle god seže moj pogled nikada ovdje neće osvojiti neprijatelj. Abukino turbe se nalazi na uzvišenju odakle pogled seže širom prostranog Sprečkog polja i Modračkog jezera.
U prvoj i čini se najstarijoj predaji, koju je zabilježio Bilježnik, o Ibrahimu Derviševiću, navodi se zanimljiv i nama izuzetno značajan podatak. Spominje se da je pao u zarobljeništvo kod Moskovskog kralja. Poznato je da je Tuzlanski kapetan Derviš Hasan-beg (vakif Stare drvene džamije u Priluku 1735.), emin prostranog carskog hasa, 1736. godine, sa svojom vojskom otišao u daleku Oziju, i da je pao u zarobljeništvo u kojem je proveo osam godina. (O tome sam opširno pisao u ranije objavljenim studijama, kao i u knjizi “Stara džamija u Priluku”op. aut. Turbe Ibrahima Abuke Derviševića nalazi se istočno od Priluka, dok se turbe Mulla Hajdarije nalazi zapadno).
Prema Ahmedu Hadžinesimoviću iz Prusca, koji je o ovoj vojni ostavio dragocjenu „Hroniku događaja“, možemo ustanoviti da su upravo zarobljeni Bošnjaci, oni koji su preživjeli, i kada je njihovo puštanje na slobodu poslije višegodišnjeg ropstva bilo izvjesno, bili smješteni u Moskvi „staroj ruskoj prijestolnici“ i da su obišli Moskvu i carske dvore.
Moguće je da je jedan od ratnika pod komandom tuzlanskog kapetana Derviša hadži Hasana-bega, bio upravo Ibrahim Dervišević. Tuzlanski kapetan imao je visoko zvanje šejha kao i njegov prijatelj (vojni efendija) šejh Mustafa (vakifi stare džamije u Priluku).
Nadalje se, u predanju, navodi da je u zarobljeništvu došao do tajnih znanja; posebno poslije nekog misterioznog jela koje je bilo vrelo…, što opet, upućuje na puteve teške sufijske spoznaje koju je sticao kod tadašnjih svojih šejhova, a jedan od njih je, mogao biti, i šejh Hasan odnosno tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan-beg.
Dalje, u predaji se kaže da je uz pomoć tog znanja, zvijezda i vode, iz zarobljeništva uspio doći kući. Nameće se kao realna pretpostavka, da je Ibrahim Dervišević bio obrazovan čovjek, možda je bio i zapovjednik, po svemu sudeći bio je poznavalac navigacije i orjentacije. A kasnije predaje, također u osnovi sadrže njegovo ratno iskustvo, teške patnje, sticanje mudrosti i duhovne spoznaje…
Po dolasku sa vojne iz daleke Ozije, on dobiva posjede na carskom hasu, u mjestu Suha, prepričava događaje iz bitaka, postaje poznat kao Derviš, a njegovi potomci dobiše ime Derviševići.
Tako se u još jednoj predaji, koja se može čuti u mjestu Suha, kaže kako je u vrijeme nekog velikog rata u Rusiji, jedna majka iz njegovog komšiluka, poželjela poslati sinu halve na ruski front. Abuka je na tu želju majke rekao da zamota malo halve koju je on ponio sa sobom. Poslije kraćeg vremena, majka je dobila pismo sa ruskog fronta, u kojem se sin zahvaljuje na poslanoj halvi. Također je poznato da je i 1772. godine, tadašnji tuzlanski kapetan Derviš Ahmed-beg (sin kapetana Derviša Hasana-bega) sa 2000 vojnika bio na frontu u Rusiji kod Hoćina.
Vojnici tuzlanske kapetanije sudjelovali su u mnogim bitkama. Poznato je da su bili i u kontigentu od 5000 hiljada vojnika koja se okupila 1789. godine pod Loznicom. Možda se predaja, koja govori o Abukinim dovama, koje je učio na guvnu na kojem se vrhla pšenica, odnosi na ovaj vojni pohod.
Mišljenja smo da je doživio duboku starost jer je stekao i ime Abuka, što u slobodnijem prijevodu može značiti stariji brat, ili neko ko je prvi u mnogo čemu, odnosno neko ko se uzima i poštuje kao stariji ili kao otac. Ime Abuka je nastalo iz milja i poštovanja.
Čini se da je Abuka zapamtio i druge ratove, i teška vremena, kao što je bila buna u Tuzlanskom kadiluku 1747. godine, koja je trajala punih deset godina, a u kojoj je tuzlanski kapetan Derviš Hasan-beg (šejh Hasan) stao uz pobunjeni narod. Abuka je u ovim bunama, mogao biti uz svog šejha i kapetana. Narod Abuku nazva Dobrim i podiže mu turbe i sačuva ga u predajama.
Najstarija džamija na „Planini duhovnosti“ je Stara drvena džamija u Priluku. Sagrađena je 1735. godine. Njen vakif bio je tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić, zajedno sa vojnim efendijom Mustafom. Oba vakifa se nazivaju šejhovima.
Turbe Ibrahima Abuke Derviševića u mjestu Suha, Živinice.
Turbe Mulla Hajdarije u Poljicu
Mjesto Poljice, nalazi se zapadno od Priluka (Živinice), na prostoru Lukavca. Veoma zanimljiva i osebujna ličnost koja je sačuvana u lokalnim predajama, iz ovog mjesta je Mulla Hajdarija, koji je ukopan u mezarju Okići, džemat Dublje.
Nad njegovim mezarom je 2015. godine podignuto turbe. Kao razdoblje njegovog života uzima se period od 1725. do 1815. godine. Ovo vremensko razdoblje ima svoju historijsku potvrdu. Naime, u svim predajama koje su dostupne, navodi se podatak da je bio veoma aktivan prilikom izgradnje Stare džamije u Poljicu iz 1805. godine (vakif džamije bio je tuzlanski kapetan Mahmud paša Tuzlić). Predaje nadalje bilježe da je tada bio jako star i da je, po svemu sudeći, bio i njen prvi mutevelija.
Iz predaje koju je sačuvao i prenio S. Hajdarević, a što je on opet saznao od svog oca, saznajemo da je pravo ime Mulla Hajdarije bilo Ismail Fajić. No u narodu je ostao upamćen kao Mulla Hajdarija. Za ovu predaju ima osnova, jer u jednom trenutku, lokalni hroničar Osman Kasumović Bilježnik, navodi podatak da je Mulla Hajdarija bio sin Hajdar hodže Fajića. Danas se upravo ta cijela mahala naziva Hajdarhodžići. Moguće je da je taj Hajdar hodža bio zapravo Ibrahim Hajdarević, koji je mogao pripadati najstarijim efendijama, koji su službovali u Staroj džamiji u obližnjem Priluku (ili su, eventualno, pripadali istoj familiji).
Poslije Karlovačkog mira 1699. i Požarevačkog mira iz 1718. godine, kada Osmanlijsko carstvo napušta prostore sjeverno od Save, pristiže i veliki broj stanovništva koje je ranije, u osvajanjima, kao vojnici, pratilo Osmansko carstvo. U tom periodu iz Budima stiže i Hajdar hodža.
Između današnjih mahala Straševići, Okići i Hajdarhodžići, u pitomoj kotlini, postoji jedan izvor (vrelo) koji formira malu rječicu pod imenom: Bratovanac a koja se danas ulijeva u Modračko jezero, na lokalitetu Mustinog zaliva. Čitav taj lokalitet se i naziva Vrelo.
Ime “Bratovanac” mi je oduvijek zaokupljalo pažnju i budilo interesovanje dok nisam, sasvim slučajno, od profesorice S. Kadić saznao jednu kratku ali iznimno važnu predaju, a što je ona opet čula od svoje nene. Naime, prema predaji, na brdu iznad potoka; izvorišta, živjela su dva brata: Mađara, te se po njima potok nazvao Bratovanac. Uobičajeno je bilo, i brojni su primjeri za to, da se doseljenom stanovništvu uz lično, ime kao svojevrsni znak raspoznavanja, pridodaje zemlja ili mjesto porijekla. Ako to imamo u vidu, onda postoji mogućnost da je Hajdar hodža imao dva sina a jedan je bio Mulla Hajdarija. Ta dva brata kretala su se i živjela na obalama potoka koji će po njima i dobiti ime Bratovanac.
Sa druge strane pak, možda nas ova legenda, o imenu rječice, vodi zapravo u taj rani period osmanskog osvajanja Bosne, i ratova protiv Srebreničke banovine koja je postojala do 1512. godine. Granični pojas i stalna ratna zona protezala se ovim krajevima. Pored toga, u ovom podneblju prisutne su i legende o mađarskim grebljima. O tome ćemo svakako šire govoriti nekom drugom prilikom…No vratimo se ličnosti Mulla Hajdarije.
U jednoj od predanja se kaže da je Mulla Hajdarija upravo na izvorištu Vrelo, i na mjestu gdje se danas spaja Hatin potok i Bratovanac, uzimao abdest, a zatim bi svako jutro išao prema brdu Vis, u “Planini duhovnosti”, i da je na brdskom masivu Visa klanjao rane sabahe. Ponavljalo se to u periodima od po četrdeset dana. Danas se to mjesto, gdje je Mulla Hajdarija klanjao; naziva Mulla Hajdarijino dovište ili sedžda. Sa tog mjesta se pruža predivan pogleda na okolinu.
U drugoj opet predaji se navodi podatak da je Mulla Hajdarija sa svojim snahama vrhao pšenicu na guvnu. I da je u jednom trenutku počeo štapom udarati u zemlju i pri tome učeći dove. Kada su ga upitali šta radi, on je odgovorio „tučem Ruse“. Kada su se vojnici sa fronta vratili kućama, govorili su da bi svi izginuli da im nije Mulla Hajdarija pritekao u pomoć. Naime, historija bilježi da je tuzlanski kapetan Derviš Ahmed-beg (sin vakifa Stare džamije u Priluku kapetana Derviša hdži Hasana bega Osmanpašića), sa vojskom ratovao u Rusiji kod Hoćima. Ako imamo u vidu činjenicu da je šira regija Priluka i Poljica bila pod direktnom upravom tuzlanskih kapetana, i kao takva logistički i regrutacioni centar tuzlanske kapetanije, onda je izvjesno da su u ovim borbama, u tadašnjoj dalekoj Rusiji, mogli sudjelovati i vojnici iz ovih krajeva. Slično predanje zabilježili smo I kod Ibrahima Abuke derviševića. Vremenski slijed, kontekst i hronoligija, se poklapa sa događajima. Zanimljivo je spomenuti i to da je “hajdarija” odjevni predmet (prsluk) koji je uobičajen za derviše; što nas opet usmjerava prema sufijskim tradicijama.
Riječ mulla koja se čula u Bosni, upotrebljavala se kao poseban vid uvažavanja za učene ljude i osobe koje su posjedovale respektabilno vjersko znanje. O tome svjedoči i sljedeća predaja. Jednoga dana Mulla Hajdarija je čuvao stoku na pašnjacima, te ga je tu zatekao neki mladić koji se vraćao iz škola u Istanbulu. Započeli su razgovor, i onda ga je Mulla Hajdarija upitao za tumačenje nekog pitanja. Kada ovaj to nije znao, odgovor je dao Mulla Hajdarija. Nepoznati mladić je to prokomentarisao riječima: ništa od moje nauke i deset godina školovanja po Istanbulu, kada jedan čobanin iz Poljicu zna više od mene. Tako je Mulla Hajdarija ostao upamćen u narodnim predajama i lokalnom sjećanju.
Bilo kako bilo, iz ovog vrtloga historijskih zbivanja i dramatičnih događaja, iz čarobne Zemlje Bosne, izronila je i u narodnoj predaji, ostala sačuvana ličnost Mulla Hajdarije koji je ostao upamćen kao klanjač i učen čovjek.
Ne mogu a da ne spomenem još jedno predanje, koje je zabilježio Osman Kasumović Bilježnik, tridesetih godina prošloga stoljeća. Naime kada su Mulla Hajdariju obavijestili da je u toku izgradnja Stare drvene džamije u Poljicu 1804. (koju je gradio kapetan i vojska kapetanije), Hajdarija je upitao gdje su sjekli hrastovu građu za džamiju. Mještani su mu objasnili, a on je onda odgovorio: “Neće na dobro izaći; sjekli su drveće na dovištu”. Stara džamija u Poljicu, izgorjela je u požaru do temelja 1993. godine.
O džamiji i minulim vremenima, našim znamenitim ličnostima i događajima, svjedoče legende i predanja, koja su duboko utisnuta u našu memoriju. Međutim, kako prolazi vrijeme, sve blijedi pa tako i predanja. S toga, ovaj rad, između ostalog, ima za cilj da memoriše našu bogatu tradiciju, duhovnost i historiju.
Doktor Strašević pored nišana Mulla Hajdarije u Poljicu, Lukavac. Fotografija je snimljena prije izgradnje turbeta
BILJEŠKE I NAPOMENE:
Turbe nad mezarom Mula Hajdarije podignuto je 2015. godine. Almir F. je skupio neke od predaja koje se vežu za Mulla Hadarijinu ličnost, te mi je iste ustupio u junu 2017. godine, op. aut.
Mulla Hajdarija se smatra rodonačelnikom nekoliko familija u Poljicu. Iz rukopisa Osmana Kasumovića Bilježnika također saznajemo da je dugogodišnji muhtar u Poljicu bio Mehmed (Memiš) Hajdarić iz Poljica. U njegovom savjetu (medžlis muhtara) bio je između ostalih i Mustafa ef. Imamović. Mehmed je jedno vrijeme pored muhtarske dužnosti bio zakupnik carske desetine (posjedi carskog hasa, op. aut.) kako posjeda u Poljicu tako i šire.
Mustafa ef. Imamović, bio je kako je do sada poznato, bio efendija iz rane historije Stare džamije u Poljicu, op. aut.
Sa Selmom K. prof. razgovor sam obavio u maju 2017. godine, op. aut.
Hatin potok su posjedi koji su pripadali mojoj porodici. Hata (Hatidža) je bila moja nena, op. aut.
Vrh brda Vis (Planina Vijenac sa šumama Svatovca i Dubrave) nalazi se na nadmorskoj visini od 435. metara. To je dominantno uzvišenje u široj regiji, op. aut.
Lokalitet Mula Hajdarijinog dovišta veoma ljubazno mi je pokazao Ibrahim H. mutevelija džamata Ugar 2016. godine. Mulla Hajdarijino dovište (sedžda) nalazi se zapadno od vrha Visa, op. aut.
Stotine nišana u ovoj regiji iz razdoblja tuzlanske kapetanije (1730-1835. godine pa i iz kasnijeg perioda) na sebi imaju uklesane detalje raznog oružja, koje je tada bilo u upotrebi, op. aut.
U Osmanskom carstvu pa tako i u bosanskom ejaletu, mulle su bile vojne kadije. U svojim nadležnostima, pored ostalog, razmatrali su pitanja vojnih ostavina, intervenisali su po raznim poslovima u vojnim tvrđavama, rješavali su pitanja prihoda mukata i malikana, vodili računa da vojničke plate budu isplaćene, te su imali i druge uloge npr. u slučaju mobilizacija tumačili su odgovarajuće ajete i hadise i moralno bodrili vojnike. No međutim, ukoliko se mulla vezao za funkciju onda je oslovljavan npr. sa mulla ili sa mulla-efendija. A ako je oslovljavan sa mulla uz ime kao npr. Mulla Hajdarija onda je označavao učenost. Međutim, mi ovdje, cijenići komletan kontekst u kojem je djelovao Mulla Hajdarija; predanja koja se vežu za rat, prisustvo kapetanije, brojnih selišta i slično, ne odbacujemo mogućnost da je Mulla Hajdarija imao, možda, i izvjesnu službu unutar vojnih jedinica. No, bilo kako bilo, prema svim dostupnim predajama; njegova učenost je neupitna. O ulozi i fukciji mulle u bosanskom ejaletu vidjeti: Azra Gadžo Kasumović, Mulla u bosanskom ejaletu, Anali Gazi Hsref-begove biblioteke, knjiga XXVII-XXVIII, Sarajevo 2008., 5-67. )
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka.
Rukopis:Osman Kasumović Bilježnik.
Suadin Strašević, Stara džamija u Priluku, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa TK-a, Tuzla 2014.
/dr. sc. Suadin Strašević/