Foto: Balans
Nedjelja je, četrnaesti juni.
U sedam ujutro me budi mačak. Ne zato što ga zanima koji je dan, kakvo je vrijeme ili šta se dešava u svijetu. Njega zanima samo jedna stvar, doručak. U tom smislu je najstabilnije biće koje poznajem. Dajem mu da jede i vraćam se u krevet. Nedjelja je, nema potrebe glumiti heroja. Spavam do devet.
Skuham kafu. Otćejfim k’o čovjek.
Listam vijesti. U Srebreniku otvoren neki odbojkaški turnir. Otvorio načelnik. Zvat ćemo ga Bjelić, jer tako se i preziva. Po mom mišljenju, od svih načelnika i gradonačelnika u Tuzlanskom kantonu, najnarodskiji čovjek. Potpisujem. Više puta sam bio kod njega službeno. Nikad nisam osjetio onu poznatu kombinaciju nelagode, nervoze i osjećaja da si došao nekome ko jedva čeka da odeš. Kod njega toga nema. Sjediš, pričaš, završiš posao.
Prije nekoliko mjeseci sjedim s Dinom u jednom restoranu u Srebreniku. Kako smo završili tamo, ni danas nisam sasvim siguran. Mislim da smo krenuli za Gradačac, pa završili u Srebreniku. Kod nas su i putevi i planovi često okvirna kategorija.
Kad smo krenuli da platimo račun, zovemo konobara.
Kaže:
Plaćeno.
Ko je platio?
Gradonačelnik.
Vidio nas, platio račun i otišao svojim putem.
Nije stvar u dvadeset ili trideset maraka. To danas potrošiš dok trepneš. Stvar je u gesti. U tome da se čovjek javio na način koji ne možeš ni tražiti ni očekivati. Zato takve sitnice ostanu u sjećanju mnogo duže od samog ručka.
Volio bih da ostane na toj funkciji do penzije. A i poslije penzije neka ostane još malo, čisto da ne kvarimo nešto što funkcioniše.
Popijem kafu i krenem po cigare i hljeb.
Samo što se Golf ne slaže s planom.
Legla guma.
Nije baš potpuno, nije ni sasvim zdrava. Reklo bi se da je u fazi između optimizma i kapitulacije. Ima u njoj još malo kuveta. Dovoljno da krenem prema pumpi. Vozim trideset na sat. Polako. Kao da prevozim transplantirano srce, a ne sebe po cigare.
Napumpam gumu. Napumpam i vlastiti optimizam. Kupim šta treba. Sve dobro.
Svratim kod nene na kafu.
Priča mi kako joj je jučer bila jedna od sedam unuka.
Sedam unuka i dvanaestero praunuka nena ima.
Kaže nena:
Gola leđa, go stomak.
Bezobrazna, kažem kroz smijeh.
Bezobrazna, jašta je. Hoće i minđušu u pupak da metne.
Zastane.
Moj sinko, ja sam u njenim godinama imala troje djece. Miješala beton za kuću. Nisam znala gdje udaram. Nije se ništa imalo.
Onda nastupi tišina.
Ona kratka, ali teška.
Pa nastavi:
A možda su sad cure i pametne. Šta ja imam od toga što sam bila kakva sam bila.
I eto ga.
U dvije rečenice cijela istorija naših prostora.
Prvo kritika.
Pa onda mudrost.
Pa pomirenje sa činjenicom da svako vrijeme ima svoje terete i svoje ludosti.
Popijemo kafu. Operem suđe. Krenem kući. Nena ostaje sjediti na istom mjestu, negdje između sjećanja i razmišljanja. Između ponosa i pitanja da li je sve moralo baš tako.
Dođem kući, naberem višanja, ukusne su. Baš sazrele.
Kasnije vidim objavu moje jaranice Barbare.
Ne lijepe vijesti.
Sjajne.
One vijesti koje čovjeka obraduju iako nema nikakve veze s njima.
Kćerka Katarina u Novom Sadu završila master studij violine najvišom ocjenom.
Sin Nikola postao prvak Bosne i Hercegovine na 1500 i 800 metara.
Dva velika uspjeha.
Jedna porodica.
Jedan dan.
A iza tog dana godine putovanja, odricanja, treninga, ispita, nerviranja, ulaganja i odustajanja od svega onoga što se lakše bira.
Takve vijesti uvijek poprave čovjeku raspoloženje. Podsjećaju nas da trud ponekad stvarno stigne na adresu na koju je poslan.
Ostatak dana prolazi u standardnom bosanskom ritmu.
Sport.
Mundijal.
Analize.
Selektori iz fotelja.
Taktički eksperti sa kafanskih stolica.
I nezaobilazno: Trebalo je onako.
Kod nas se utakmica uvijek najbolje odigra sutradan.
Tu je i crna hronika.
Ubistvo u Velikoj Kladuši.
Poznato ko je ubijen.
Poznato ko je osumnjičen.
Jedino nije poznato gdje je čovjek kojeg traže.
I tako, između sporta, uspjeha, tragedija, nene, mačka i jedne gume koja je jedva preživjela dan, prođe još jedna nedjelja.
Meni neradna.
I možda baš zato lijepa.
Jer život uglavnom i nije ono veliko što čekamo. Nisu ni prvenstva, ni funkcije, ni senzacije sa naslovnica.
Život je mačak koji te probudi u sedam.
Nena koja u istoj minuti kritikuje unuku i divi joj se.
Guma koja izdrži još jedan odlazak do pumpe.
I radost kad vidiš da su nečija djeca uspjela.
Sutra je ponedjeljak.
Nova sedmica.
Novi početak.
A večeras neka još malo traje ova nedjelja koja nije promijenila svijet, ali je sasvim pristojno podsjetila zbog čega vrijedi živjeti u njemu.
(V.M.)