Foto: Balans
Sigurna kuća u Tuzli koja djeluje u sklopu Udruženja „Vive žene“, u 2023. godini zabilježila je najveći broj korisnika od svog osnivanja, odnosno, 126 žrtava nasilja. Nekoliko je razloga zašto se ovaj broj povećao.
Godišnje je broj korisnika Sigurne kuće bio 50, 60, a u doba pandemije korona virusa, nešto veći. Međutim, nakon femicida u avgustu u Gradačcu kada je Nermin Sulejmanović mučki ubio Nizamu Hećimović, potom Denisa i Čengiza Ondera, te ranio još tri osobe, broj žrtava je sve veći. Od 126 osoba koje su tokom 2023. gopdine tražile spas u oovj ustanovi, 60 je žena i 66 djece, odnosno, 28 dječaka i 38 djevojčica. Osim toga, bilo je i 50 poziva na SOS telefon.
„Od ukupnog broja žrtava koje su smještene, polovina je smještena od avgusta do kraja decembra. Samo 15 osoba je sa područja Gradačca, a do tada nismo imali nijednu osobu iz Gradčca. Grad Tuzla ima najbveći broj osoba koje su smještene, ali isto tako i Banovići, Živinice, Lukavac, imaju orptilike 15 osoba smještenih u Sigurnu kuću“- pojasnila je Danijela Kaloci Huremović, voditeljica Sigurne kuće. Žrtve koje su su se prijavile, bile su u panici i strahu da će se i njima ponoviti slučaj iz Gradačca te da su se odvažile potražiti pomoć i podršku.
„Sa druge strane, nasilje uslovljava nasilje, posebno sada u našem kontekstu gdje je sve dostupno putem društvenih mreža gdje svako može vršiti nasilje i prijetiti, a da nije bilo adekvatnog odgovora što je prouzročilo dodatni strah kod žrtava. Sa treće strane, profesionalci koji su zaduženi za pomoć žrtvama nasilja kroz insitucije, bili su, također, nekako pozvani na odgovornost zbog slučajeva koji su dešavali pa su ozbiljnije i odgovornije postupali kada se prijavi nasilje“- kazala je voditeljica kuće u kojoj najveći broj žrtava boravi mjesec dana. Manji broj osoba boravi tri mjeseca. Uglavnom, duže ostaju one osobe koje nemaju drugi izlaz, bez zaposlenja i osnovnih uslova za život. Bilo je i nekoliko recidiva, odnosno, osoba koje su se vratile. Tako je zabilježeno 11 slučajeva ove godine.
„Osobe koje ostaju do jedan mjesec, uglavnom se vraćaju u tu nasilnu zajednicu jer je to njihova odluka. Mi ne možemo uticati na tu odluku, bezo obzira koliko nekoga ohrabrivali, educirali, informirali. Ne možemo nikoga prisilno držati u Sugurnoj kući“- naglašava Kaloci Huremović.
Zabrinjava činjenica da je osam maloljetnih osoba smješteno kao direktne žrtve nasilja, a bez pratnje odrasle osobe, odnosno, staratelja. Kada su u pitanju djeca, svaki slučaj postupanja sa djecom je individualan. Najveći broj djece se duže zadržava zbog sudskih postupaka i treba određeno vrijeme. Trenutno su dvije maloljetnice u Sigurnoj kući, a koje tu borave duže od šest mjeseci. Nastavile su školovanje i za njih se planira drugačija izlazna strategija.
Prema zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, predviđeno je da se žrtva može smjestiti u Sigurnu kuću na zahtjev centra za socijalni rad i policijske stanice. Međutim, naglašava voditeljica tuzlanske Sigurne kuće, određen broj osoba dolazi samoinicijativno, pa je tako više od 20 osoba prošle godine zatražilo smještaj.
„Nama je prioritet krizni dogovor na nasilje ne provjeravajući da li se to zaista desilo. Ne provjeravajući istinitost navoda. Ako se žrtva obrati, mi možemo procijeniti je li toj osoba zaista potrebno. To su slučajevi koji se dešavaju u toku noći, nakon radnog vremena i ne možemo čekati da se otvori centar za socijalni radi ili da mi ženu vraćamo u policijsku stanicu. To je besmisleno“- ističe Kaloci Huremović. Ona je naglasila da ovo utočište nije samo za područje TK, iako Vlada TK godišnje izdvaja sredstva, a tokom prošle godine izdvojila je 114.000 KM, odnosno, 30%, u skladu sa Zakonom o Zaštiti od nasilja u porodici FBiH.
Osim Vlade i neke lokalne zajednice su u budžetima planirale sredstva za sufinansiranje rada ove ustanove, a to su Tuzla, Gračanica, Lukavac i Živinice, Kladanj i Čelić.
U Sigurnoj kući tokom 2023. godine, psihosocijalnim tretmanom obuhvaćeno je 355 individualnih psihoterapijskih sesija, 42 grupne sesije psihoterapije/grupnog psihoedukativnog rada, 38 sesija grupne body (tjelesne) terapije, 36 grupnih sesija socijalnog savjetovanja, 444 individualna socijalno – pravna savjetovanja,70 pedagoških sesija uz svakodnevnu podršku i pomoć prilikom učenja i izrade domaće zadaće, 776 medicinskih i sanitarnih intervencija, 74 sesije radno-okupacione terapije, 35 pratnji medicinske sestre prilikom odlaska žrtve na redovne ili specijalističke preglede, te konsultacije sa drugim zdravstvenim radnicima, 11 izrada tužbi, žalbi, zahtjeva i drugih
podnesaka, 129 kontakata sa nadležnim institucijama i 15 sastanaka u vezi slučaja. Sve ovo ukazuje na značaj rada i postojanja jedne ovakve institucije koja je jedina na području Tuzlanskog kantona i među pet u Federaciji.
(Nataša Tadić)