Foto: Nihad Suljić
Dok se 20. juna širom svijeta obilježava Međunarodni dan izbjeglica, Bosna i Hercegovina i dalje ostaje jedna od ključnih tačaka na migrantskoj ruti prema zemljama Evropske unije. Hiljade ljudi koji bježe od rata, progona, političke nestabilnosti, siromaštva i klimatskih katastrofa svake godine prolaze kroz našu zemlju u potrazi za sigurnošću i dostojanstvenijim životom.
Iako se migracije često predstavljaju kao sigurnosno pitanje, važno je podsjetiti da većina ljudi ne napušta svoje domove dobrovoljno. Ratovi u Siriji, Afganistanu i Sudanu, dugotrajna nestabilnost u brojnim afričkim i azijskim državama, politički progoni, ekonomski kolaps i posljedice klimatskih promjena samo su neki od razloga zbog kojih milioni ljudi danas žive daleko od svojih domova.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, više od 120 miliona ljudi širom svijeta nalazi se u stanju prisilnog raseljeništva, što predstavlja najveći broj otkako postoje moderne evidencije. Iza tih brojki nalaze se pojedinačne ljudske priče, porodice koje su razdvojene, djeca koja odrastaju u neizvjesnosti i ljudi koji godinama čekaju priliku za novi početak.
Jedna od najčešćih zabluda u javnosti jeste uvjerenje da migranti i izbjeglice mogu jednostavno putovati legalnim putem. Međutim, stvarnost je znatno složenija. Državljani zemalja poput Afganistana, Sirije, Sudana ili Eritreje često nemaju mogućnost dobijanja viza za evropske države, dok njihovi pasoši spadaju među najslabije rangirane na svijetu. Za mnoge od njih legalni putevi gotovo da ne postoje, zbog čega se odlučuju na opasna putovanja tokom kojih rizikuju živote prelazeći rijeke, planine i granice.
Bosna i Hercegovina se godinama nalazi između humanitarne odgovornosti i evropskih politika odvraćanja migracija. Dok lokalne zajednice, volonteri i humanitarne organizacije nastoje odgovoriti na osnovne potrebe ljudi u pokretu, sve je vidljivije prisustvo sigurnosnog pristupa koji migracije posmatra prvenstveno kroz prizmu kontrole granica.
Posebne rasprave izaziva djelovanje Frontexa, evropske agencije za graničnu i obalsku stražu. Evropska unija posljednjih godina značajno povećava sredstva za zaštitu vanjskih granica, dok organizacije za ljudska prava upozoravaju da se nedovoljno pažnje posvećuje sigurnim i legalnim putevima za osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita.
Istovremeno, brojni kritičari međunarodnog sistema upravljanja migracijama ističu da se previše energije ulaže u upravljanje posljedicama, a premalo u rješavanje uzroka migracija. Dok se granice dodatno osiguravaju, ratovi traju, politički progoni se nastavljaju, a milioni ljudi ostaju zarobljeni u siromaštvu i nestabilnosti.
Međunarodni dan izbjeglica zato nije samo prilika za iskazivanje solidarnosti. To je i podsjetnik da nijedna ograda, zid ili granična patrola ne mogu trajno zaustaviti ljude koji bježe od rata, gladi ili progona.
Ako želimo manje prisilnih migracija, potrebno je ulagati u mir, ljudska prava, razvoj i međunarodnu pravdu.
Jer ljudi ne napuštaju svoje domove zato što žele.
Napuštaju ih onda kada više nemaju drugog izbora.
(Nihad Suljić)