Foto: Facebook
Vjerojatno nikada neću zaboraviti 24. februar 2022. godine, dan kada je počela ruska invazija na Ukrajinu. Bila je to prva vijest koju sam vidio čim sam uzeo telefon tog jutra. Odmah je bilo jasno šta se događa te da nam prijeti katastrofa nezabilježena još od 1939. godine.
Februar 2022. godine bio je mjeseci pun nesigurnosti i gorčine. S jedne strane Sjedinjene Američke Države su podizale uzbunu i upozoravale kako će Rusija uskoro napasti Ukrajinu. Američki obavještajni izvori su otvoreno pokazivali da Rusija gomila vojsku na granici s Ukrajinom. Trajali su pregovori između Rusije i NATO zemalja u kojima je Rusija postavljala megalomanske zahtjeve o povlačenju NATO-a iz Istočne Europe i zemalja bivšeg Varšavskog pakta.
S druge strane, ni sama Ukrajina nije vjerovala kako je uskoro čeka ruska invazija. Predsjednik Zelensky smirivao je napetost, a ruska propaganda uporno je tvrdila kako SAD „izmišljaju i huškaju na rat“. Istu priču pričali su i mnogi kvazi-ljevičari krijući svoj anti-amerikanizam iza priče o miru i anti-imperijalizmu.
Kada je cijela kriza započela, u početku sam bio sumnjičav. Mislio sam da možda Rusija blefira, iako sam još godinu dana ranije imao posredan kontakt s jednim ruskim prebjegom koji je napustio rusku vojsku i pobjegao na zapad kada je shvatio da Rusija planira invaziju, te na to upozoravao američke ambasade u nizu država. Koliko su ga ozbiljno shvatili, ne znam. Vjerojatno jesu.
Koliko je stvar ozbiljna shvatio sam kada su zapadne ambasade počele napuštati Kijev. Znao sam da upozorenja koja su dolazila iz SAD-a nisu uzaludna čim diplomati bježe. Dok ni sama Ukrajina nije vjerovala kako će biti napadnuta, male baltičke države Estonija, Latvija i Litvanija počele su hitno slati naoružanje, ambasade su bježale na zapad u Liviv, pregovori unaprijed osuđeni na propast zbog neprihvatljivih ruskih zahtjeva su propali, a Rusija je počela „vojne vježbe“ oko Ukrajine.
Tog 24. februara kada su ruski tenkovi prešli granicu, a ruski projektili zasuli Ukrajinu, obuzela me jeza. Nisam vjerovao kako će Ukrajina opstati, a znao sam šta to dalje znači- Rusija je tek počinjala. Ruska invazija ohrabrila je najgore nacionalne fanatike širom Europe, a pogotovo u Srbiji gdje su počele javne manifestacije podrške invaziji, gaženja i paljenja zastava EU.
Nekoliko dana nakon početka invazije, kada još nije bilo ni jedne dobre vijesti iz Ukrajine, putovao sam u Banjaluku. Cijeli grad bio je prepun slika Putina, zastava Rusije, grafita podrške. Pojačanja međunarodnih vojnih snaga dolazila su u BiH spremajući se za najgore. U povratku, na taj sunčan i hladan zimski dan, negdje kod Doboja, u autu smo slušali tuzlanski Radio Kameleon. Neko je na radiju pustio pjesmu „Ruže u snijegu“ Darka Domjana sa stihovima:
„Ruže u snijegu i tuga vojnika
Što sanja svoj daleki dom
Uz kolijevku pjesma je nježna i tiha
Sve dao bih djetetu svom“
I danas me potrese kada se sjetim tog trenutka i katastrofe kojoj smo se bili primakli ma na milimetar. Da je Rusija uspjela pokoriti Ukrajinu, 21. stoljeće postalo bi novo stoljeće horora u Europi, stoljeće straha, rata i nasilja.
Kada je Adolf Hitler 1938. godine počeo prijetiti Čehoslovačkoj, britanski premijer Neville Chamberlain smatrao je najboljom opcijom popustiti Hitleru. Bila je to najveća greška u modernoj historiji Europe, greška koja je dovela do katastrofe poznate kao Drugi svjetski rat.
Pokušavajući sačuvati mir i Britanski imperij, Chamberlain je zapravo predao Čehoslovačku na milost i ne milost Hitleru u zamjenu za komad papira na kome je Hitler potpisom obećao da neće više imati ni jedan teritorijalni zahtjev u Europi.
Čehoslovačka je po diktatu Britanije i Francuske nacističkoj Njemačkoj predala Sudete, utvrđenu pograničnu regiju naseljenu Nijemcima i tako ostala bez odbrane. Hitlerova obećanja pokazala su se bezvrijednima. Za godinu dana Njemačka je okupirala Čehoslovačku, a 1. septembra 1939. napala je Poljsku na što su Britanija i Francuska konačno odgovorile objavom rata, nakon godina popuštanja Hitleru u pokušaju sprječavanja rata. Pokazalo se da je rat bio neizbiježan jer nije bilo tog ustupka koji bi smirio Hitlera.
Međutim, kada su Britanija i Francuska konačno objavile rat, bilo je kasno. Poljska nije imala uvrđenu granicu niti moderno naoružanje kao Čehoslovačka. Njemačka je bila još spremnija za rat nego godinu dana ranije. SSSR više nije bio spreman na savez protiv Hitlera. Naprotiv, Staljin je sklopio savez sa Hitlerom. Njemački generali odustali su od ideje da smijene Hitlera jer je očito bio uspješan. Čehoslovačka vojna industrija radila je za Njemačku, a zlatne rezerve zaplijenjene u Pragu spriječile su kolaps njemačke ekonomije. U međuvremenu su i španjolski republikanci izgubili svaku nadu u pomoć zapada i predali se nacionalistima generala Franca. Sve figure bile su postavljene u korist agresivnih diktatora, a tu grešku platili su životima milioni, dok je čitava Europa bila razrušena.
U svom govoru u kome je objavio da je Britanija u ratu s Njemačkom, Chamberlaine je između ostalog rekao:
„Ali Hitler nije odustao. Očigledno je odlučio napasti Poljsku bez obzira na sve… Njegovo ponašanje uvjerljivo pokazuje da ne možemo očekivati da će ovaj čovjek ikada odustati od prakse korištenja sile kako bi ostvario svoju volju. I može biti zaustavljen jedino silom.“
Upravo sam ovaj citat i objavio na Facebooku 24. februara 2022. godine ujutru. Znao sam da je Ukrajina Čehoslovačka našeg doba, a da je Putin novi Hitler. Znao sam da kako se pokažemo tog februara 2022. godine, tako će nas pamtiti generacije koje dolaze, da ćemo biti ili generacija koja je zaustavila novog Hitlera na vrijeme ili ćemo biti nova generacija budala koja je još jednom dopustila da nas diktator zavede i dovede do katastrofe koju ćemo krvlju platiti.
Iznenadila me i ohrabrila odlučnost i Ukrajine i Europe da se odupru. Prvog dana invazije cijela Europska Unija podržala je Ukrajinu. Čak se ni Orban nije usprotivio sankcijama Rusiji. Zapadne zemlje zamrzle su ruske novčane rezerve i odsjekle Rusiju iz međunarodnih bankarskih transakcija. Prema Ukrajini je potekla rijeka municije, naoružanja i druge opreme, Europa je primila milione ukrajinskih izbjeglica, a na ulicama europskih gradova milioni su prosvjedovali za podršku Ukrajini, tjerajući svoje vlade da djeluju. Kontinent se ujedinio protiv agresije i sile, odlučan da zaustavi novog Hitlera, ovoga puta na vrijeme, odlučan da ne izdan Ukrajinu kako je bila izdana Čehoslovačka.
Danas, dvije godine kasnije, usprkos svim problemima, stradanjima, strahotama rata, razaranjima, prijetnjama i ucjenama, živi smo. I u miru smo, bez Rusije koja otvoreno prijeti Europi. Ukrajina je iznenadila svijet i zaustavila Putina, na vrijeme. Ruske prijetnje atomskim napadima pokazale su se praznima, a bahatost ruskih zvaničnika iz prvih dana rata kada su prijetili čak i Finskoj i Švedskoj se ubrzo ispuhala. Usprkos poteškoćama, Europa se riješila ovisnosti o ruskim energentima bez većih potresa. Skladišta plina puna su i danas usred zime.
Rusija je danas daleko od bezopasne države i Europa mora biti spremna na novu agresiju, bez obzira kako rat u Ukrajini završi. Ali stanje danas je daleko bolje od alternative. Zamislimo na trenutak da je Putin uspio, da je Rusija za manje od mjesec dana pregazila Ukrajinu kako je i planirala.
Sljedeća bi bila Moldavija, zatim Gruzija, a onda baltičke države. Rusija bi prijetila i dalje, osnažena nevjerojatnim uspjehom u Ukrajini, a Europa bi bila prestravljena i izgubljena, nesposobna da se brani, ovisna o ruskoj energiji i podložna ruskim ucjenama. Nacionalizam u Srbiji bi bio na vrhuncu, kao i u Republici Srpskoj, ohrabren Rusijom, spreman na slične poduhvate. Isto bi razbuktalo fanatizam i na drugim stranama. Europa bi postala kontinent nesigurnosti, straha, agresije i rata.
Na sreću, nije tako. Zapad je koliko toliko reagirao na vrijeme i pomogao Ukrajini da se održi. A dok god stoji Ukrajina, stajat će i Europa. U najboljem slučaju, Ukrajina će skršiti rusku vojnu moć i omogućiti drugima i sebi život u miru. U najgorem slučaju, Ukrajina nam je kupila dovoljno vremena da se energetski osamostalimo, spremimo i naoružamo.
Rat u Ukrajini počeo je na vrijeme, godinama prije nego je bilo prekasno. Oružje, novac, oprema i volonteri koji su otišli u Ukrajinu oprali su nam obraz pred budućim generacijama i pružili nadu da Putin može biti zaustavljen na vrijeme. Neće biti lako, ali drugog izbora i nemamo. Historija jasno pokazuje da se diktatori ne mogu zaustaviti ustupcima, već samo silom. Bolje prije nego kasnije.
(Dino Šakanović)