U Tuzli je danas preminuo Arif Ahmetašević, dobitnik povelje “Linus Pauling” za mir Internacionalne lige humanista i otac na Kapiji ubijene Edine Ahmetašević.
Edina je imala samo 20 godina kada je poginula od granate 25.maja 1995.godine koja je ispaljena sa Ozrena sa položaja Vojske Republike Srpske. Za njeno ubistvo i još 70 mladih osoba, nije odogovarao presuđeni ratni zločinac Novak Đukić koji se nalazi u bjekstvu u Srbiji.
Nakon gubitka ćerke, Arif je sa diverzantskom jedinicom kojom je komandovao u blizini Lukavca, zarobio pet srpskih vojnika. Uprkos nagovorima da ih pobije, Arif je odlučio da ih ipak razmjeni.
“Kada smo zarobili tu petoricu, pitao sam ih samo jedno, znaju li ko je 25. maja ispalio granatu na Kapiju? Nisu znali, jedan kaže: ‘Ubijte me, ali ne znam’. Vidio sam da ne znaju i poslao sam ih na razmjenu. Bilo je teško sačuvati ih, nagovarali su me da ih pobijem, ali sam ja o tome odlučivao. Jedan mi moj kaže: “Arife, nemamo ni kanafe da ih vežemo, a kamoli šta drugo. Daj da ih poklepamo.” Nisam dao, ne mogu i gotovo. Da sam uzeo pušku i pucao u nekog ko je nezaštićen, pojela bi me savjest”, ispričao je jednom Arif.
On je 2005.godine pred obilježavanje najtužnijeg dana u povijesti Tuzle, 24.maja bio gost na lokalnoj televiziji. Ljudi koji su bili zarobljeni gledali su ga i prepoznali. Kontaktirali su Srpsko građansko vijeće i predložili ga za povelju “Linus Pauling” za mir Internacionalne lige humanista koju je i dobio, ne znajući ni da je nominovan.
“Znate, bilo je ljudi koji su smatrali da ih nisam trebao ostaviti žive. Kažu: ‘Ti njima oprosti život, a oni tebi ubili dijete’. To su mi govorili neki od ljudi koji su, nažalost, kao i ja izgubili dijete na Kapiji, ali nijedan od njih nije bio pripadnik Armije RBiH. Nije znao šta znači puška, linija, žar borbe. Rekao sam im: ‘Ako hoćete da se svetite Srbima, imate crkvu u Tuzli, ja ću vam dati bombe, idite nedjeljom kad se skupe u podne i hitnite bombe unutra’. Kažu mi: ‘A što bismo mi te ljude ubijali?’ Pa tako sam i ja razmišljao, što ću ubiti te ljude kada oni nisu ubili moje dijete”- govorio je ovaj humanista.
Arif, koji je bio staklar i interpretator sevdalinki, poslijeratne godine proveo je tugujući za ubijenom kćerkom i tražeći pravdu koju nije dočekao.
(Balans/ Frontal)