Seniba Kuzić iz Puračića kod Lukavca ima dvije kćerke sa mentalnom retardacijom. Elvisa ima 34 godine, a Merima 24. Njihov život ispunjen je problemima, strpljenjem, velikom snagom i voljom.
“Elvisu nisu htjeli primiti ni u školu. Merima je završila školu pa je sada vodim u ovo udruženje što smo osnovali”- priča nam Seniba. Ova hrabra majka priča da joj je život veoma težak i komplikovan, te da briga o kćerkama zahtjeva maksimum eneregije i posvećenosti.
“Ne mogu vam opisati. Sada sam otplakala jednu turu. Kao što kaže jedna majka, ne znamo ni kako kafu popijemo, kako jelo napravimo, posebno ko ima dvoje djece kao ja. One su nervozne. Ako nisu obje, jedna je i onda uznemiri i drugu. Mi kao roditelji volimo oboje djece i pokušavamo ih smiriti”- kaže majka. Mora voditi računa o tome šta će kćerke jesti jer je Elvisa i dijabetičar i na inzulinima je, pa joj pažljivo priprema hranu.
“Ti moraš gledati šta će to dijete pojesti, popiti, hoćeš li je gdje odvesti, izvesti, obući. Oni misle da ako daju nešto mizerno te tuđe njege i invalidne, da su nam dali sve na svijetu. A niko ne zna koliko toj djeci treba za njihove potrebe”- ističe ona. Naglašava da ni sama ne zna koliki su im mjesečni troškovi jer žive od minimalne penzije i invalidnine. Elvisa je invalid 100 % i ima 380 KM, a Merima 90 % i ima 219 KM.
“Ko će mi pomagati? Rodbina živi svoj život i brine se svako za sebe. Ako imaš koga u inostranstvu, pošalje, ali svako svoj život živi i svakome treba. Ne gledam ni od koga niti očekujem šta. Živim kako onako kako mogu i moram. Kako mi je Bog propisao. A ako odeš onima koji trebaju da se brinu i da tražiš od njih, odbiju te odmah”- priča ova žena. Da stvar bude gora, poslije 27.godine, Elvisa je izgubila pravo na dječiji dodatak od 67, 50 KM i subvenciju na prevoz, a to uskoro čeka i Merimu.
“Znači, poslije 27 godina, djecu trebamo zatvoriti u kuću kao životinje. Da nigdje ne idu, da ih nigdje ne vozim, ne vodim. Sa čime? Kako? Sa tim parama, ja ne mogu odvesti ih nikud. Kud? Kako? Nemam sa čime. Sve je poskupilo, moraš jesti, moraš sve. Ne znam, ne znam. To je sve tako teško”- zaključuje ova nevjerovatna majka. Pažljivo zamolimo kćerke da stanu uz majku da ih fotografišemo. Pitamo ih slušaju li majku. Ona uhvati obje kćerke pod ruke.
“Slušaju mene moje cure”- hrabro se nasmija Seniba na kraju.
(Nataša Tadić)