Foto: Suadin Strašević-Ilustracija Balans
Prolegomena
Nedavno sam u radu pod naslovom: „Svatovac iz ugla istraživača; i još ponešto“, na temelju relevantnih historijskih izvora, složenog terenskog istraživanja i višedecenijskog rada, iznio dio naučnih postignuća u istraživanju ovih krajeva. Pri tome sam utvrdio da se zapravo radi o jedinstvenoj planini, sa svim geografskim odlikama planine; sa izrazito bogatom historijom i duhovnošću. Moj navedeni članak je, zapravo, kako su pažljiviji čitatelji mogli zapaziti; bio odgovor na „izvjesne površnosti“.
U redovima koji slijede, i u radovima koji su u pripremi, dodatno ćemo se upoznati sa našom Planinom Vijenac (sa šumama Svatovca i Dubrave), i bogatom historijom duhovnosti koja se „krije“ na njenim vrhovima, visovima, proplancima, padinama i šumama…
„Djevojački kamen“ na Mramoru
Pored lokacije Dovište na Svatovcu (Poljice, Lukavac), desno, skreće se šumskim putem koji vodi vrhom grede prema Mramoru. Poslije nekih 15-20 minuta hoda dolazi se do podnožja Mramora, te poslije kraćeg uspona, izbija se na njegov vrh. Upravo tu, na vrhu dakle, nalazi se stećak poznat i pod imenom: Mramor, Kamen, Djevojački kamen.
Stećak na Mramoru bio je predmetom rada i istraživanja Šefika Bešlagića, Ambrozije Benkovića, i još nekolicine mlađih autora; koji su o stećku ostavili vrijedna svjedočanstva i spomen.
Zanimljivo je djelo Ambrozije Benkovića “Tuzlansko područje negda i sada. S posebnim osvrtom na vjerske prilike”, Županja-Đakovo 1971. Benković je posjetio ove krajeve, čini se sa jasnim istraživačkim ciljem. Vrijeme je provodio u ovoj regiji istražujući i tragajući, izgleda bez jasnog rezultata. Međutim, valja istaći da nam je ostavio, fragmentarne, ali vrijedne zabilješke, iz historije ovih krajeva. Ono što Benkoviću nije uspjelo; opisat ćemo nekom drugom prilikom.
Navedeni autori identifikovali su postojanje stećka na Mramoru. Međutim, u nastavku teksta, donosimo, po prvi puta u nauci, do sada najstariji spomen i opis stećka na Mramoru koji datira od 30. marta 1944. godine, iz pera vrijednog lokalnog hroničara Osmana Kasumovića Bilježnika.
U zabilješci Bilježnika navodi se sljedeće:
“Na području šume Svatovac u Poljicu, nalazi se brdo koje se u narodu zove Mramor, na kojem brdu stvarno i postoji jedan kamen, te se valjda i radi ovoga kamena i brdo zove Mramor.
Ovaj kamen kako se vidi odbijan nekim tupim predmetima, dok na istome nema nikakvih natpisa.
Svi su izgledi da ovaj kamen predstavlja granicu između bivših vojvoda i banova, pošto ovakvih mramora ima više po Bosni, a meni je poznat sličan ovakav kamen, koji se nalazi u selu Seona sreza Žepačkog, dok se jedan ovakav kamen nalazi u selu Đurđeviku kod Živinica”.
Bilješka Osmana Kasumovića Bilježnika o Mramoru iz 1944. godine
Osman Kasumović Bilježnik se potrudio da posjeti lokalitet, napiše tekst ali i nacrta kamen u svojoj zabilješci. Istovremeno, na temelju analogije i njemu poznatih sličnih kamenova, iznosi mišljenje o kamenu; kao međašu posjeda.
Stećak je situiran na samoj ivici veće provalije, koja ima sve karakteristike ambisa; pa je i meni, nekako, teško povjerovati da se radi o nadgrobnom spomeniku.
Lokalni hroničar Osman Kasmović Bilježnik, prije 81 godine: u svojim zabilješkama je napisao da je kamen, možda, označavao granicu između feudalnih posjeda. Vrlo je interesantno i jako zanimljivo mišljenje o kamenu kao međašu posjeda.
Važno je istaknuti da se sudar nadirućih osmanskih armija i Srebreničke banovine (u višedecenijskom frontu), odvijao upravo ovdje u planini Vijenac (i u šumama Svatovca i Dubrave). Čini se da je Vijenac kao najviši vrh, u ovim borbama zauzimao važno i ključno geostrateško mjesto; ali je i istovremeno, sudeći prema toponimiji i dostupnim naučnim radovima, u vremenu bosanskog srednjevjekovlja predstavljao važno vojno, duhovno i kulturno središte.
U svom radu, “Arheološka slika lukavačkog kraja” publikovanom u Zborniku radova (Lukavac 2015; str 27.), Edin Šaković iznosi mišljenje da bi stećak, po svojoj formi, mogao biti i arhaični nišan iz prvih desetljeća osmanske vlasti.
Važna su i značajna navedena mišljenja. U temi koju obrađujemo i u oblasti u koju zalazimo, najlakše je reći: „…u drevna mitska vremena…“ i, zapravo, ništa ne reći!.
Historijska nauka zahtijeva, uz pomoć širokog spektra pomoćnih historijskih nauka, „proboje“ u prošlost, a na tom putu ozbiljni istraživači uzimaju u obzir sve okolnosti, datosti, i sve izvore pa i one, naizgled sporedne, koji mogu ukazati na trag i dati tračak svjetlosti. S druge strane pak, pronalazak izvora je sam za sebe veoma složen put; podjednako težak i složen kao i interpretacija nekoga događaja; u krajnjem uvijek do izražaja dolazi, svakako, umijeće istraživača.
U jednom ranijem radu, naveo sam mogućnost, da su se najranije (srednjevjekovne) molitve, odvijale na jednom platou ispod vrha Mramora. Prostran plato nalazi se u podnožju Mramora (udaljen stotinjak metara od vrha i kamena), situiran je pored velikih stijena. Lokacija mi se učinila zanimljivom u kontekstu drevnih molitvišta; a pri tome sam imao na umu i radove Hadžijahića koji je veliki broj molitvišta i dovišta ubicirao upravo kod mramorja, stećaka, kamenova, starih greblja. Tim prije, što u neposrednoj blizini Mramora i Svatovca, nalazimo sljedeće podatke.
Naime, veoma blizu Svatovca nalazi se Dovište na Srnici (Treštenica). Dovište sam identifikovao na jednom prostranom brdu, ubicirano uz „mrko“ greblje koje se u narodu naziva još i „kaursko greblje“. O tome sam napisao i objavio rad. U decenijama i stoljećima koja su uslijedila, čini se da je lokacija obavljanja molitvi na otvorenom, dova, pomjerana nekoliko stotina metara do jedne prostrane livade; suštinski radi se zapravo o istoj lokaciji.
Tome u prilog idu i sljedeće činjenice; koje saznajemo iz pera Osmana Kasumovića Bilježnika, koji, bilježeći predanje o dovištu Tirinovac, dana 23. novembra 1957. godine, navodi: „…Tirinovac, odakle se vikala prva dova koja je bila prvoga ponedjeljka po Đurđevu danu, a onda se vikalo dalje i to samo ponedjeljkom ovim redom:
1. Tirinovac
2. Modrac, begova ćuprija
3. Okruglo brdo
4. Šerići
5. Priluk-džamija
6. Rudenik-džamija
7. Svatovac“.
U svom ranijem radu o Dovištu Priluk, ustanovio sam Dovište u šumi Dubravi iznad Priluka; zabilježeno je i u starijim kartama. Dove su se tu prestale održavati, a sada kao što vidimo na temelju ovoga neobjavljenoga historijskog izvora-prvoga reda; iz pera Bilježnika, dove su se nastavile održavati u prilučkoj džamiji. Odnosno kao što i piše. „Priluk-džamija“ ili „Rudenik-džamija“. Pretpostavimo da su se stanovnici okupljali u široj regiji, i u svečanim povorkama kretali prema džamiji; a u drugom slučaju okupljali bi se na vrhu Rudenik 498 m, i kretali su prema najbližoj džamiji. U fenomenu o kojem govorimo, možemo prepoznati, evoluciju i sagledavati je kroz historijske periode i sa različitih aspekata. (Najstarija džamija u ovim krajevima je Stara džamija u Priluku sagrađena 1735. godine).
Autor teksta dr. Strašević pored kamena na Mramoru, decembar 2025
Kada je u pitanju „Djevojački kamen“, mramor ili stećak, treba poći od činjenice da je u njegovoj neposrednoj blizini situirano dovište Svatovac. U stara vremena na ovom dovištu je postojao i mihrab.
Ovaj jedinstveni duhovni i geografski prostor, po prihvatanju islama, nastavio je svoj duhovni kontinuitet u islamu. Prema Bilježniku; Dovište Tirinovac naslanja na šehitluk. Svatovac, kao što smo ranije pisali; po imenu se naslanja na šehitluk svatovskog greblja u Orahovici (spomenimo i teške borbe u doba fetha u okolnim šumama).
Nastavljaju se ranije tradicije održavanja molitvi na vrhovima planine Vijenac; na njenim vrhovima, grebenima, padinama. Po toj historijskoj logici stećak na Mramoru „Djevojački kamen“ mogao bi označavati lokaciju nekog važnog historijskog događaja; mjestom okupljališta i molitvišta.
(Dr. Suadin Strašević)