Denis Huskić iz Gračanice treća je generacija u porodici, a koja se bavi grnčarstvom. Huskić je jedan od rijetkih koji to još radi u ovom gradu.
Grnčarstvo je među najstarijim zanatima u povijesti. Od davnina ljudi iskorištavaju zemlju, vodu i vatru da bi načinili predmete koji su im korisni za svakodnevnu upotrebu. Najbitnije je izabrati kvalitetnu glinu, priča nam Denis. On zemlju nalazi na lokaciji odakle je nekada materijal uzimala ciglana za svoje potrebe. U njegovoj radioni nalazi se gomila zemlje koju je dva puta samljeo na mašini. Stavlja je na grčanski stol i miješa.
” Moram je prvo razraditi. Onda napravim kupu od ovog komada i idemo na grnčarski točak. Palimo ga i krećemo. Prvo se centrira glina da se napravi predmet. Voda je neophodna. Formiramo oblik. Inače, nema šablona. Sve pravim od oka. Približno su predmeti isti ali nijedan nije isti. Svaki je unikat”- pojašnjava Denis.
Dodaje da uglavnom pravi upotrebno suđe. Pršulje, odnosno, posude za kuhanje mlijeka, lonce, dagare, itd. Najteže mu je napraviti ćup,lonac. Zbog oblika, veličine, a ručke idu zadnje.
” Nema pomagala, sve je ručno. Alat je primitivan, nikakav. Najbitnije su spretne ruke. Točak je obični. Prije se okretao nogom, a sada imam motor i okrećem”- pokazuje nam dok obrađuje posudu. Nakon oblikovanja, rukom proizvoljno utiskuje šare na zdjeli. Kaže da pehova ima pa zdjela pukne ponekada dok je obrađuje ali i tokom sušenja ili pečenja.
Kada napravi posudu, ona ide ljeti sedam dana na sušenje i to u radioni na daskama i policama gdje je okreće povremeno da se ravnomjerno zasuši. Potom slijedi pečenje na određenoj temperaturi.
“U jednu peć, jednu turu, ide po 20 komada svega i peče se po mjesec dana”- pokazuje improvizovanu peć od cigle. Glinene posude se sporo suše da bi se dobro učvrstile i formirale. Sporo ide i kuhanje u njima ali je zato jelo ukusno.
” Suština ovog suđa je da se polako kuha, sporo. Da se ne žuri. Što se jelo sporije skuha, ukusnije je. Sama glina daje poseban šmek tom jelu i mesu. Kada se prije ložilo, svijet stavi ujutru jelo na šporet i navečer bude gotovo, čitav dan se krčka”- prisjeća se ovaj majstor i dodaje da su čak i neki ljekari preporučivali da se jede iz ovog suđa jer je zdravo.
” Ovo sve je prirodno. Voda, zemlja, vrata. I sve polako. Desi se da pukne sud i to baš onome ko žuri. Nemojte žuriti jer ne može jelo biti brzo u ovom suđu”- savjetuje Huskić koji svoje ručne radove prodaje preko interneta, kod kuće, na pijacama, vašerima, sajmovima. Pravi i saksije i druge predmete po narudžbi,a uglavnom se najviše traže lonci, dagare, pršulje i đuveči.
I sve to će raditi dok je živ. Nažalost, nema ga ko naslijediti.
” Ja ovo radim iz ljubavi, da se ne ugasi ta tradicija. Nešto se i zaradi, neka plata ali najviše ovo radim jer su to radili vi moji preci i da se ne ugasi . I volim ovaj posao. Našao sam se u njemu. Ja sam zanat naučio od oca, a on od svog oca. Svi moji djedovi, pradjedovi, prapradjedovi su ovo radili. Imamo tradiciju između 300 i 500 godina. Ja nemam nasljednika i mislim da će ovaj zanat sa mnom i umrijeti”- zaključuje grnčar koji je među posljednjima inače jer stari zanati ne zanimaju nove generacije.